3 vrste neželjene usamljenosti

​Koliko je važno imati nekoga pored sebe kad se sve sruši? Jaku ruku, snažne zglobove, jake prste i čvrstu kožu kada sva težina savija našu kičmu? U tim trenucima bismo često uradili bilo šta da nam bude bolje, da uklonimo bol.

Tada se osjećamo kao slaba smrtna bića, ranjivija nego ikad prije. Ne radi se o tome da nas neko izvuče na površinu, već jednostavno o ublažavanju teškog stanja.

Taj neko vam dođe jedno popodne, posveti malo svog vremena i kaže: „Potpuno sam tu za tebe, svim čulima: rukama, da te zagrlim; sluhom, da te saslušam; dušom,  da te milujem; nadam se da ću uspjeti odagnati tvoje beznađe."

Tri vrste usamljenosti koje niko ne želi
Postoje tri vrste usamljenosti koje niko ne želi. Prvu smo svi već osjetili. Ova usamljenost se javlja kada smo okruženi ljudima, a opet imamo osjećaj da se ne možemo povezati ni sa kim. Kao što nemamo veze sa zrakom koji je u našoj kosi, niti suncem, zbog kojeg žmirimo očima, što je neupadljiv i podsvjestan zaštitni gest.

Okruženje, koja izgleda kao more brojeva sastavljeno od ljudi, a mi se osjećamo kao neparan broj.

Često postajemo svjesni ove vrste usamljenosti kada svi ti ljudi nestanu i ostanu samo oni koji su nam važni. Kada se zabava završi i ostaje samo onaj koji treba da čisti, odloži čaše, uništi posljednje komade hrane i pokupi boce u kojima je piće već izgubilo ukus. Kada se muzika isključi i primijetimo da nam uopće ne nedostaje besmislena i prazna pozadinska buka.

​Usamljenost onih koji rade na velikim (životnim) projektima
Postoji druga vrsta usamljenosti, usamljenost ljudi koji rade na nekom dugotrajnom i složenom projektu koji ponekad podržava samo njihova vjera, rad, trud i upornost. Ova nas usmljenost čini većima, jačim i iskušava nas. Ova usamljenost se javlja kada radimo na nečemu za šta, unatrag gledano, teško možemo reći kako smo ga sproveli u djelo. Misterija koja je dio često nevjerovatne prirode života. Toj misteriji nema ko svjedočiti osim nas.

Ova usamljenost ima sladunjav ukus u pozitivnom smislu. Taj ukus, to je osećaj novog početka, stvaranja nečeg novog. 

Trebali bismo upotpuniti album naljepnica ljubavi prema sebi. Ovi događaji, prvi i posljednji kojima možemo svjedočiti i koji čine one nevidljive korijene koji nas poput lanaca vezuju za život. Ovaj osjećaj je toliko jedinstven da ne možemo a da ne pomislimo da ga niko ne može razumjeti, jednostavno zato što ga niko nije doživio, jer nikoga nije bilo pored nas, dok smo radili na nekom od naših projekata. Mi smo u tim projektima prvi i poslednji, nije bilo nikog pored nas.

​Najgora vrsta usamljenost
Posljednja vrsta usamljenosti je najgora. U ovoj usamljenosti gledamo oko sebe i ne vidimo nikoga. Željeli bismo vjerovati da je sve to samo igra skrivanja i da možemo biti sigurni da ćemo se vratiti na površinu, kao što smo to činili dok smo kao djeca držali dah pod vodom. Zadržavali smo dah dok ne bismo mogli više izdržati, ali sada ne samo da nas peku pluća, već se pitamo želimo li se zaista vratiti na površinu. 

Ono što nas drži pod vodom je osjećaj da nemate kome nedostajati, nema osoba u vašem životu.
Možemo otvoriti oči, ali ne vidimo svjetlo. Samo sjenka koja je sve manja pred našim očima. Osjećamo se kao da se sve više udaljavamo i vičemo na jeziku koji je drugima naizgled nerazumljiv. Počinjemo vjerovati da nas je bilo teško razumjeti dok smo još bili bliski s drugima, a sada kada smo daleko, razumijevanje se čini gotovo nemogućim.
Stisnemo šake da nam voda ne poteče kroz prste iz straha da se ne "utopimo". A ponekad će odjednom ta snažna ruka koja nas vuče doći do nas i vratiti nam vjeru.