Ljubav je složena stvar, stalno je miješamo sa nečim drugim. Nekad sa zavisnošću, nekad sa nezdravom vezanošću.
0 Comments
Ti nisi alkoholičar. Ali živiš kao da piješ. Zato što su tvoji roditelji pili.
Tvoj otac je bio alkoholičar. Majka je trpjela. Ili obrnuto. Odrastao si u haosu: svađe, nepredvidivost, strah, sram. 
Djetinjstvo mnogi odrasli vole pamtiti u „udobnoj verziji“. S mirisom pita, školskim priredbama, ljetnim raspustima i rečenicom „roditelji su dali sve od sebe“.
U mom kabinetu 45-godišnja Sara iznenada je briznula u plač na jednostavno pitanje: „Ispričajte o svom djetinjstvu“. Narednih pola sata nije mogla zaustaviti suze. „Ne razumijem šta mi je, — govorila je kroz jecaje. — Pa imala sam normalno djetinjstvo. Mama me nije tukla, hranila me, oblačila. Zašto toliko boli?“
Ovo pitanje muči milione ljudi. Zašto baš ti roditelji? Zašto sam baš ja postala mama baš tog djeteta? Zašto se moja beba rodila baš kod nas, u našoj priči, sa svim našim greškama, slabostima i strahovima?
U mnogim porodicama — bez obzira na kulturu, tradiciju ili stepen obrazovanja — može se uočiti određeni obrazac u načinu na koji majke odnose prema kćerkama i sinovima.
Rijetko kada govorimo o roditeljskoj ljubavi otvoreno. Tema je previše bolna, previše višeznačna i lako može preći u osjećaj krivnje ili optuživanja.
Ponekad, sjedeći u metrou ili posmatrajući porodice u kafićima, javlja se pitanje: zašto u nekim porodicama djeca gledaju roditelje s toplinom i poštovanjem, a u drugima se čuje razdraženost, provlači grubost, kao da je između bliskih ljudi izrasla hladna zidina? Naizgled isti roditelji, ista djeca, ali atmosfera je potpuno drugačija.
Ovo je članak nakon kojeg ćeš shvatiti zašto si tako dugo tražila onoga koga nije bilo pored tebe.
U neurotičnoj porodici isplativije je biti bolestan nego živjeti i biti zdrav. Da bi izdržala život u takvim porodicama, djeci često ne preostaje ništa drugo nego da se razbole, jer je njima drugačije nemoguće živjeti.
|