Da li ste se ikada zapitali zašto ste upravo tu gdje ste sada u životu? Ovo pitanje često podstiče duboko razmišljanje, povezujući naizgled nasumične događaje iz prošlosti da bismo vidjeli kako su nas događaji u našem životu doveli do ovog trenutka.

Kad biste znali koliko brzo vas ljudi zaboravljaju nakon smrti, mišljenje većine bi vam odjednom postalo totalno nebitno.

Generalno gledano, mnogi ljudi često žele da budu zbrinuti. Žele da pronađu podršku, zaštitnika, nekoga ko mi može nešto dati ili im nešto obezbijediti. Žele biti spašeni od strane drugih.

Koliko često čujemo one izreke: “Vrijeme liječi”, “Proći će s vremenom”, “Vrijeme će pomoći”? Prečesto, zar ne?

Ovo ponašanje se dešava i u stvarnom životu, ne samo u filmovima i knjigama gdje čitate i gledate priče u kojima se žena ili muškarac mnogo žrtvuju zarad ljubavi.

Misle da smo se uvrijedili, da izbjegavamo sukobe iz kukavičluka. I zato se pozdravljaju sa nama kao da ništa nije bilo ako se slučajno sretnemo. I mi im pružamo ruku.

Niko nikome ništa ne duguje, pogotovo ne u vezama. Mnogi ljudi se veoma plaše ovakve slobode. I to je vrlo uočljivo kada ponudite osobi da potpuno odustane od obaveza i snosi odgovornost za svoje postupke, a ne da postupa pod prinudom pravila i drugih ljudi.

Uzalud se poigravaš sa mnom, ja nikoga ne jurim, ja vidim sve tvoje namjere i planove. Ti misliš da ne znam, misliš da samo zato što ćutim i smješkam se ništa ne primjećujem, ali ja samo čekam pravi momenat kad ćeš zapamtiti moj smijeh do kraja života - jer to će biti smijeh razotkrivanja i smijeh tvojoj sramoti.

Dešava se da je osoba zbunjena: "Izvinio sam se, šta još treba da uradim?", "Tražio je oproštaj, dao/dala sam oproštal zašto ipak ne želi da razgovara sa mnom?"

Nekada su ti ljudi bili vaša sadašnjost. Proživjeli i preživjeli ste tu sadašnjost. Vjerovali ste da će ona biti vaša budućnost. Sretna budućnost. ​