Postoji jedan vid samoće teži od svih ostalih - samoća u dvoje, samoća u društvu/vezi/braku sa drugom osobom, samoća i onda kada pored sebe imate nekoga.
0 Comments
Nije lako pustiti nekoga kada imate srce koje je meko, nostalgično i blistavo. Puno je razloga za to.
Jedan prijatelj mi je jednom pričao o svom poznaniku koji je volio da provodi novogodišnje i božićne praznike sam.
Da li vrijeme liječi baš sve rane? Ljudi često kažu da liječi. U ovom članku govorimo o istinama i mitovima u vezi sa ovom tvrdnjom.
Ponosna sam na sebe. Ponosna sam na sebe što više ne gubim vrijeme. Ponosna sam na sebe što sam konačno shvatila da je moje vrijeme dragocjeno i što konačno znam šta zaslužujem, a šta neću nikada više tolerisati.
Usred haosa zvanog život, osjećam smirenje, mir, spokoj. Možda taj mir dolazi s godinama koje su prošle brzinom svjetlosti. Negdje usput, pronašla sam mudrost i promijenila pogled na svijet. A to je promijenilo i mene.
Shvatite da to nije bila ljubav onog trenutka kada započnete svoj put iscjeljenja i otkrijete da je to bila nezdrava vrsta vezanosti koja vas je tjerala da se vraćate nekome ko nije bio dobar za vas.
Istina je da se ne plašimo upoznati nekog novog, ne plašimo se ljubavi. Svi želimo da budemo voljeni i svi čeznemo za tim osjećajem, ali ono što nas drži opreznima ili uplašenima ili previše razmišljamo o svemu nije strah od ljubavi, to je strah od bola.
Istina je da se više ne plašim da će ljudi otići iz mog života. Nekada sam se plašila da budem sama i mislila sam da su neki ljudi nezamjenljivi, ali sam vremenom shvatila da kada Bog počne da uklanja neke ljude iz tvog života, otvara ti nova vrata.
Opraštam ti, ali to ne znači da te želim nazad u svoj život. To ne znači da si mi i dalje blizu srca. To ne znači da se možeš vratiti i pretvarati se kao da se ništa nije dogodilo.
|
|