Ljudi koje puštamo u svoj život, a koji žele ostati, nas ne liječe, ne brišu dijelove naše ličnosti i ne zanemaruju nas. Hodaju pored uz nas i slušaju. Oni nježno pokazuju koliko vrijedimo i koliko im značimo. Vide nas.
0 Comments
„Od čega se plašiš? Od etiketa koje ne želiš da ti prilijepe? Od riječi koje se čine previše smjele da bi ih izgovorila? Od odvažnog cilja? Od života koji misliš da ne zaslužuješ?
Stvari koje nemamo ne bi trebale uzrokovati psihološku ili emocionalnu vezanost. Ono najbolje što se događa u životu ne zahtijeva prisilu ili ultimatume i nikada nas ne tjera da patimo i sumnjamo mjesecima ili godinama.
Prestanite misliti da su dobri ljudi sveci koji nemaju granice u pomaganju drugima i da ih je lako iskoristiti.
Otkad sam je izgubio, znao sam da smo se upoznali kako bismo mogli dijeliti ostatak života zajedno. No, okolnosti su se umiješale u ono što je obećavalo da će biti nevjerovatna ljubavna priča. Možda nije bilo pravo vrijeme.
Nedostajem ti, ali, otišla sam sa razlogom i više mi nije bitno koliko ti nedostajem. Kada sam zatvorila ta vrata, ostavila sam iza sebe priču o nejednakoj ljubavi. Partnerstvo koje nikada nije bilo cijenjeno. Beskrajnu maskaradu koja je prestala biti zabavna kada sam shvatila da moram pokušati da budem srećna, sastavljajući polomljene djelove sebe.
Image: pixabay
Ponekad nisam tu za nekoga ili svakoga, jer trebam samoj sebi. Moram da saslušam sebe, sastavim polomljene djelove, uglačam grube ivice.
|
|
RSS Feed