Tišina nakon uvredljivih riječi ponekad zvuči glasnije od vike. Posebno kada te riječi izgovaraju bliski ljudi — oni čije nam je mišljenje važno, čija nam se ljubav čini neupitnom. Tada se u grudima nastani neobičan osjećaj: kao da se nešto unutra slomilo, ali ne možete tačno shvatiti — šta.
0 Comments
Zaustavi se na trenutak. Udahni duboko. I zapitaj se: jesi li zaista živio posljednjih mjeseci, ili si samo preživljavao?
Postoje trenuci u životu kada nam se čini da su dani beskrajni, noći još duže, a borbe koje vodimo nikada neće završiti.
Postoje dani kada se jednostavno ne mogu pokrenuti. Tjelesno sam prisutna, ali mentalno – u potpunom haosu. Obaveze stoje, rokovi kucaju na vrata, a meni se ne da.
Ovo je priča o tihoj hrabrosti i snazi vjere u sebe.
Niko nije tapšao. Niko nije rekao: „Ti to možeš.“ Niko me nije ohrabrio kad sam drhtavim korakom kročila u nepoznato. 
Postoje dani kada se probudiš, a osjećaš se kao da nisi ni spavao. Kada ti je i disati teško.
U svijetu koji slavi parove, timove, zajedništvo i glasnu prisutnost, biti sam često se tumači kao poraz. Kao nešto pogrešno. Kao dokaz slabosti.
Postoje trenuci u životu koji nas potpuno razoružaju.
Kada ono što smo gradili godinama nestane preko noći. 
U svijetu koji stalno traži odgovore, u društvu gdje je imperativ znati gdje ideš, s kim ideš, zašto ideš, često zaboravimo najvažniju stvar: ne moraš uvijek znati put – bitno je da koračaš.
Postoje trenuci u životu kada osjećaš da si dotakao/la dno. Kada ti tijelo više ne sluša um, kada misli plešu u krug bez izlaza, i kada sve što želiš jeste da svijet stane – bar na trenutak.
|