Postoji uvjerenje koje se uporno ponavlja, prenosi s koljena na koljeno, s kafanskih stolova na društvene mreže, iz poluozbiljnih šala u duboka lična uvjerenja: da žene vole muškarce zbog novca, da biraju „novčanik umjesto srca“, da su u suštini sponzoruše koje traže sigurnost, luksuz ili lagodan život na tuđi račun.

Postoji tišina o kojoj se rijetko govori. Nije glasna, nije dramatična, ne privlači pažnju. ​

U mom djetinjstvu imala sam jednu komšinicu, majku moje školske drugarice. Žena je bila spsolutno pozitivna a njen dom je bio posebno pozitivan. Uvijek čisto, stvari uredno složene na svojim mjestima, u kuhinji – svaki dan ručak od tri jela (plus kompot).

Žene često vole da se zavaravaju: „On će se promijeniti, ojačati, sazreti, počeće zarađivati…“ Ali u stvarnosti se takva "čuda" gotovo nikada ne dešavaju.

Jedna moja poznanica najviše na svijetu se bojala trenutka kada će napuniti 50 godina. Počela je da se brine o tome čim je navršila 40. „Peta decenija“, uzdisala je gorko. Danas ima 52 godine. I sretniju osobu teško da ćete pronaći.

Ljubav nije samo osjećaj. To je ogledanje, pažnja, potvrda vrijednosti. Kada toga dugo nema, psiha i tijelo se prilagođavaju kako bi preživjeli.

Ime je kod duše, vibracija kroz koju osoba komunicira sa svijetom.
Ime — to nije samo kombinacija zvukova. To je kod duše, vibracija, kroz koju osoba komunicira sa svijetom.

Postoji jedan tip ženske energije pred kojim se muškarac ne samo „zaljubi“. On gubi racionalnost, zaboravlja stare obrasce ponašanja i počinje se ponašati kao da je neko prebacio prekidač u njegovoj psihi.

Postoji jedan paradoks koji odrasle žene primijete prekasno.
Radiš pošteno. Ulažeš se dublje nego što se traži. Učiš, pokušavaš, rasteš, nadaš se. A novac ipak dolazi kao da po nekom tuđem rasporedu. Ne po tvom.

Ranije sam mislila da voljeti znači spašavati. Znači biti potrebna. Biti jaka. Doći na vrijeme. Pružiti rame. Razumjeti. Preuzeti tuđu bol na sebe. Biti tu, čak i kada ramena više ne nose. Reći „naravno“, kada želiš reći „ne“.