Ako ste stigli do dna, ne znači da morate ostati na njemu. Ustanite!

Photo: JENNA MARTIN, "To Dream a Dream"

Kada stignete do dna, nemojte se bojati. Ako ste dosegli granice svojih moći, kada vas je poslednja pogreška ili razočaranje pogodilo više nego ikada prije, nemojte stajati mirno, nemojte se sramiti, i nemojte ostati zaglavljeni u ovom osobnom i psihološki ponoru. Ustanite. Preduzmite inicijativu i odlučite se za hrabrost i djela hrabrih, tj. onih koji drže do svog dostojanstva, nikad ne padajući dublje nego što im to sopstveno srce dopušta.

Svi smo se našli u situacijama kojima odgovara izraz "dotaći dno". Psiholozi i psihijatri svakodnevno se suočavaju sa pacijentima koji su dosegli tu granicu. Ovo su ljudi koji su uvjereni da su dostigli tu najnižu točku i da sada postoji samo jedna opcija: promjena i poboljšanje.

"Dosezanje niske tačke čini da shvatimo ko smo i gdje možemo opet koraknuti  na  čvrsto tlo, čak i ako je to sa gorčinom i degradacijom."
- José Luis Sampedro -

Ali tužna stvarnost je da ovo pravilo nije uvijek istina. Razlog? Postoje ljudi koji se trajno nastanjuju u ovom ponoru. Još gore, postoje oni koji otkrivaju da ispod ovog ponora postoji još jedan podrum gdje je još tamnije i hladnije. Ironično, ova ideja može dovesti čovjeka da ne traži pomoć. No, mnogo je lakše pružiti resurse za promjenu i poboljšanje, dok problem još uvijek nije postao tako ozbiljan.

​Svi smo dolazili do dna i znamo da ustajanje nije lako
Svi smo u nekom periodu života stigli na dno i znamo da to boli. Veliki dio stanovništva već je pao u ponor u kojem ga samo čekaju strah, očaj ili neuspjeh. Ali ideja da bi nas samo apsolutna očajanja moglo učiniti da ponovno vidimo svjetlost i pokrenemo napredak nije istina. Ne morate doživjeti mnogo patnje da biste shvatili kako da funkcionišete u životu i kako da ga poboljšate. Bol nas uči i prosvjetljuje samo kada imamo odgovarajuću volju i resurse. Koliko god nam se svidjela ova ideja, u našem mozgu nema autopilota, koji svaki put kad dođemo do kraja naših moći, stavlja nas u "modus otpornosti". 
Filozof i psiholog William James govorio je o tzv. "špilji melanholije" u svojoj knjizi "Razne vrste religijskih iskustava (The Variety of Religious Experience" ,1902) . Postoje ljudi koji su u stanju dotaknuti ponor i odande vidjeti tačku kroz koju sunčeva svjetlost dopire i vodi do izlaza. Drugi su, pak, ostaju zarobljeni u špilji melanholije. Ovo je špilja u kojoj vlada sramota koja se pokazuje u mislima: "Kako sam mogao pasti tako nisko?", kao i osjećaj hronične depresije koji proizlazi iz pretpostavke da se ne može ništa preduzeti za poboljšanje situacije.
​
Kada stignete na dno, nemojte se navikavati na njega. Ustanite!
Biti na dnu znači naći se u situaciji o okolnostima potpune obeshrabrenosti.

Nemojte se spuštati u podrum očaja. Doticanje ambisa takođe znači ulazak u fazu duboke samoće, "špilju" gdje se ništa ne događa, a um se zapetljava, misli zaglavljuju i postaju čudne i opsesivne. . ​​Ali zapamtite, imate "povratnu kartu" odatle i samo treba gledati dalekoseženo i shvatiti da postoje koraci koji vode izvan.
Čin ustajanja zahtijeva nešto vrlo teško: on podrazumijeva prevladavanje straha. Jedan od načina suočavanja je korištenje tehnike "strelice ka dolje", koja se predložena od strane kognitivnog terapeuta Davida Burns-a. Prema ovom pristupu, mnogi ljudi stalno žive u ovom psihološkom ponoru, jer su blokirani, jer pate, osjećaju se izgubljeno i iako su svjesni potrebe za promjenom, teško im pada izaći iz ove slijepe ulice. Ne usuđuju se ili ne znaju kako to učiniti.

Središnja ideja ove tehnike je razbiti ta iracionalna uvjerenja koja nas zarobljavaju u takvim scenarijima tišine i očaja. Za to, terapeut odabira neku negativnu misao pacijenta i postavlja mu pitanje: "Ako bi ta misao bila istinita i to se doista dogodilo, što biste učinili?"

Dakle, riječ je o formulisanju niza pitanja koja djeluju kao "strelice ka dolje", u cilju otkrivanja i uklanjanja zabluda, kao i podsticanja novih pristupe. 
Pogledajmo primjer. Razmislite o osobi koja je izgubila posao i nalazi se u situaciji nezaposlenosti koja traje godinu dana. Pitanja koja bismo mogli postaviti ovoj osobi kako bi se suočila sa svojim strahom jesu sljedeće: Što će se dogoditi ako ponovno ne biste pronašli posao? Što će se dogoditi ako i vaš partner izgubi svoj posao? Što biste učinili ako ne biste imali nikakvih rezervi?

Ova vježba može biti neugodna jer nastoji prikazati krajne, često i katastrofalne granice. Međutim, takođe ima za cilj pružiti dotičnoj osobi podsticaj, pozvati ih da daju odgovor, razviti moguće strategije za rješavanje problema koji se još nisu dogodili (i ne moraju se dogoditi). U biti, to znači pokazivanje osobi da ima samo jednu opciju: da ustane. To će biti odluka koja sve mijenja.

​
​gedankenwelt.com