Bol ne možemo izbjeći, ali patnju možemo

Kada patimo, vidimo svijet oko sebe kroz filter koji sve čini mnogo mračnijim, težim, negativnijim.

Naša pažnja se fokusira na ono što ne ide kako treba: na nedostatke, propuste, greške. Kao da nismo u stanju da sagledamo dobro i lijepo što nas okružuje jer taj bolni osjećaj koji nosimo u sebi stvara previše buke.
Međutim, možemo nešto naučiti i iz istočnjačkih duhovnih tradicija kako bismo razumjeli kako se odnositi prema patnji i pronaći mir u sebi.

Porijeklo patnje: o dvije strijele
Budizam prenosi prosvjetljujući tekst o porijeklu patnje koji nam može pomoći da bolje razumijemo ovo unutrašnje stanje koje nas tako teško pogađa: priču o dvije strijele.

“Uzmimo za primjer osobu koja, probodena strijelom, dobije drugu strijelu, pa osjeća bol obje rane. Ovdje se isto dešava kada osoba koja iskusi neki neprijatni i njoj nepoznati osjećaj i postane zabrinuta, uznemirena, plače, viče, udara se u prsa, gubi osjećaj za stvarnost. Dakle, osoba doživljava dva bola: fizički i psihički. ”

Prva strelica (bol ) se ne može izbjeći i tiče se onoga što se dešava na fizičkom nivou, dok druga strijela ( patnja ) predstavlja našu reakciju na bol, način na koji se prema njemu odnosimo na emocionalnom i mentalnom nivou. Prema istočnjačkim duhovnim tradicijama, ova druga strijela se može izbjeći.

Prema istočnjačkoj filozofiji, porijeklo patnje leži u brkanju ove dvije "strijele". Pokušavamo se zatvoriti u bolno iskustvo, pokušavamo mu se oduprijeti ili dopuštamo da nas preplave emocionalne reakcije koje proizlaze iz načina na koji se odnosimo prema boli, ali te su reakcije povezane sa drugom strelicom, a ne s prvom. U praksi, kao da smo stvorili eho bola u svom umu, eho koji hranimo i ponavljamo beskrajno razmišljajući.

Možemo li izbjeći patnju?
Život svakog od nas je pun teškoća, radosti i tuga, trenutaka spokoja isprekidanih malim i velikim olujama. Činjenica je: bol je dio života. Osjećamo fizičku bol kada dođemo na svijet, kada padnemo, kada udarimo malim prstom o komad namještaja, kada nemamo ono što zadovoljava naše primarne potrebe, dok su rastanci i odvajanja, kao kada se voljena osoba udaljava od nas ili se ne osjećamo sigurno, stanja koja izazivaju unutrašnju emocionalnu bola.
Bol je prirodno ljudsko iskustvo, njegovo porijeklo može biti izvan nas i vremenski je ograničeno: bol prestaje kada prestane stimulans koji ga uzrokuje i kada tijelo pronađe svoju ravnotežu. Što se tiče patnje, situacija je sasvim drugačija.
Patnja je stanje duboke unutrašnje nevolje koja se javlja u nama. Za mnoge istočnjačke mistike, mi smo izvor vlastite lične patnje: ona nastaje kada podstičemo mentalnu bol mislima i emocionalnim reakcijama i, kao rezultat, postajemo sve manje svjesni svoje stvarnosti.
Patnja je stoga sličnija unutrašnjem procesu koji se razvija tokom vremena nego jednoj preciznoj epizodi, kao što je bol uzrokovana padom, ili zubobolja, na primjer. Praktično shvatanje da se emocionalne i mentalne reakcije razlikuju od bolnih senzacija može biti od velike pomoći u razbijanju začaranog kruga koji podstiče unutrašnju patnju.

“Život na pola puta” uzrokuje patnju
Patnja je dio ljudskog stanja milenijumima i ne treba se stidjeti ako je prisutna u našim životima. Ono što možemo da uradimo je da pokušamo najbolje što možemo da je shvatimo i postanemo svesniji onoga što je u nama dok to doživljavamo. Postati svjesniji onoga što osjećamo je prvi korak u davanju dozvole sebi da živimo slobodnijim i ispunjenijim životom.
Yogi Sadghuru navodi da porijeklo patnje treba tražiti u nesvjesnosti, ili bolje rečeno, u "životu na pola puta". To dovodi do iluzornih želja koje dalje vode do traženja zadovoljstva koje ne hrani Biće, već ga ometa u pronalaženju smisla u svom postojanju, tražeći osjećaj punoće u prolaznim stvarima kao što su novac, slava, brza iskustva, luksuzna roba itd.
Ali sve to ne odgovara stvarnim potrebama našeg Bića koje na ovaj način nije zadovoljeno jer pokušavamo posjedovati, imati, a ne biti , tj. preokrenuti prirodni tok života koji uči da prije nego što imamo, moramo biti .

Spoljašnja potraga koju ove želje izazivaju odvlači nas od stvarne potrage za smislom u našim životima: zavaravamo se da naša sreća ovisi od onoga što posjedujemo ili o iskustvima koja živimo, a ne od toga da budemo u potpunosti svoji. Kratki užitak dovodi do grčevite "gladi duše", nagriza nas i tjera nas da želimo još i više, ali to nikada ne gasi ovu unutrašnju glad.

Treba naučiti osluškivati svoje biće
Može biti korisno saslušati sopstvene duboke potrebe jer ono što hrani patnju je zahtjev, stalna potreba, to je dio nas koji zanemarujemo. Napušten u kutu našeg uma, ovaj fragment koristi prvu moguću priliku da se čuje praveći veliku buku.
Što više pokušavamo da ignorišemo ovaj dio nas, to smo krhkiji i ranjiviji jer se zapravo opiremo sebi. Ovaj fragment je dio našeg Bića koje traži da bude prepoznato. Možda nam ljubaznost i duboko i stvarno poštovanje prema našoj suštini mogu pomoći.
Možemo pokušati da posvetimo više pažnje svom Biću umjesto svojim mislima kako bismo prekinuli ovaj lanac koji nas okiva. Biti svjesniji svog života kako ga živimo, a da se ne identifikujemo sa svojim mislima i željama, već bi mogao biti prvi korak ka slobodi.