Kolektivno možemo osjetiti gubitak duše. To je opipljivo i užasavajuće. To je potpuno vidljivo u našoj kulturi. Naše se društvo kreće bez duše, kruto i poput kakvog stroja.
"U mnogim šamanskim društvima, kada biste sreli osobu koja se žalila da je prazna, lošeg raspoloženja ili depresivna, postavili biste joj jedno od četiri sljedeća pitanja: Kada ste prestali plesati? Kada ste prestali pjevati? Kada ste prestali biti očarani pričama? Kada ste prestali nalaziti utjehu u tišini? Onda kada ste prestali plesati, pjevati, biti očarani pričama ili nalaziti utjehu u tišini, tada ste počeli doživljavati gubitak duše. "
Nehotice smo stvorili sistem koji hvali nezavisni ego na štetu međusobno zavisne duše, sistem u kojem većina ljudi ima ego koji je obolio zbog zavisnosti od nekog duboko nezdravog i neodrživog stanja.
Nepozvani, toliko udaljeni od osjećanja, takvi ljudi ne mogu čak ni zamisliti šta znači povraćaj duše, vraćanje sopstvenoj duši, a kamoli duhovni rad. Ali nada nije izgubljena. Duša istrajava čak i unutar naizgled velike bezdušnosti. Samo čeka da bude osvijetljena. Slijepi ego samo je gusjenica koja još nije otkrila da je u čauri. Šamani znaju za ovo od davnina. Postoje duhovne metode, taktike i radnje koje mogu navesti ego da prepozna svoju čauru. Ali možda je najbolja strategija pružiti jednostavna, ali izazovna pitanja na koja neupućeni mogu sami odgovoriti, na taj način prirodno spoznati svoju čauru gdje se može pronaći duša. Sljedeća četiri pitanja mogla bi za početak dobro poslužiti. 1.) "Kada ste prestali plesati?" "I oni koji su plesali smatrani su ludima od strane onih koji nisu mogli čuti glazbu." ~ Friedrich Nietzsche Drevni narodi su znali da priroda pokazuje temeljni nagon za ravnotežom: Shakti; iako ima i temeljni nagon prema promjenama: Shiva. Shakti je ples, Shiva je plesač. Kao i yin i yang, plesač i ples postoje kao jedno. Takođe, poput ega i duše, plesač i ples postoje kao jedno. Ono što je važno je da ples (život / energija / duša / yin / Shakti) mora nastaviti. I, da ne upadnemo u inerciju, atrofiju i obamrlost, plesač (tijelo / ego / yang / Shiva) mora nastaviti plesati. Problem je strah. Strah zadržava neinicirani ego inertnim. Strah sprečava da gusjenica uopće uoči svoju čauru, a kamoli da obavi posao koji joj je potreban da postane leptir. Strah podiže zidove oko neiniciranog ega toliko velike da on ne može ni zamisliti postojanje neke energije poput Duše. Bilo da je to strah od osvete, strah da osoba ne ispadne "budala" ili strah da će nas vršnjaci odbaciti, taj strah je stvaran i ima vrlo opipljive posljedice. No, kako kaže japanska poslovica, "Budale smo bez obzira da li plešemo ili ne, pa možda je bolje da plešemo." Zašto plesati? Zašto se seliti u nova izazovna područja ako je dovoljno da samo budemo omirni i staloženi? Zašto izlatiti iz zone komfora ako smo zadovoljni tamo gdje smo? Jednostavan odgovor: Život je razlog zašto plešemo. Život je razlog zbog čega se krećemo. Život je razlog zašto odbacujemo inerciju, apatiju, entropiju i smrt. Plešemo kako bismo mogli rasti. Rastemo tako da možemo živjeti i osjetiti život. Živimo život u potpunosti tako da možemo osjetiti božansku energiju Duše koja se kreće kroz nas dok izazivamo sebe da prevlavamo svoje prethodno ja. A prevladavanje sebe je suština plesa. Kao što je Barbara Deangelis rekla, "Putovanje između onoga što ste nekad bili i onoga što sada postajete je mjesto gdje se životni ples stvarno odvija." 2.) "Kada ste prestali pjevati?" "Život je brodolom, ali ne smijemo zaboraviti pjevati u čamcima za spašavanje." ~ Voltaire Znači, pali ste na dno? Okrenite se i pogledajte zvijezde. Pjevajte mjesecu. Otvorite svoju grlenu čakru i pustite da svemir čuje vašu jedinstvenu pjesmu. Dno je sjajan temelj za ponovni početak i uzdizanje. Tu se otkriva naše temeljno "ja", gdje je vaša priroda potpuno razotkrivena, gdje je ružnom egu dopušteno da vrišti, šutira i lupa po svemiru. Jer moramo to ga izbaciti iz takta ako želimo biti u stanju dodirnuti Dušu. Još jednom problem je strah. Strah sprečava da naš glas uzdigne našu dušu. On potapa našu dušu, suzbijajući je bez milosti. Pjevanje je umjetnost, a maleni, jadni, nepozvani ego plaši se te goleme umjetnosti. Osobito je to umjetnost koja izaziva našu zoneu udobnosti i ruši mentalne paradigme. Bolje je ne pokušavati, kaže ego koji se boji individuacije. Bolje je staviti čepove za uši i slušati pjesmu. Na taj je način je sigurnije. Ali duša kaže: "Ne! Želim pjevati!"
Pjevanje dopušta da se vaše unutarnje dijete veseli unatoč oluji. Pjevanje je vibracija duše koja preobraća negativnu energiju u zdravu pjesmu. Vaša pjesma je vaša životna lirika koju samo vi možete pjevati. I zato ne čekajte. Zapjevajte!
3.) "Kad ste prestali biti očarani pričama?" "Povratite svoj um i izvucite ga iz ruku kulturoloških inženjera koji vas žele pretvoriti u zombija koji konzumira sve ono smeće koje se proizvodi iz kostiju umirućeg svijeta." ~ Terence McKenna Mi smo društvena bića i potrebni smo jedni drugima da bismo preživjeli. Slično tome, mi smo bića koja pripovijedaju i kojima su priče potrebne da bismo preživjeli. Spajajući ta dva koncepta zajedno, mi smo psihosocijalna mitologizirajuća stvorenja koja se međusobno povezuju kroz stalno razvijajuće mitološke priče.
Čini se da imamo ugrađenu potrebu za pričama i pripovijedanjem koje se ne mogu objasniti razumom. Te nam priče otkrivaju tajne svemira koje naša nesretna racionalnost i kruta logika jednostavno nisu u stanju da nam otkriju. Oni utoljavaju našu glad za smislom i svrhom s kojom se naša znanost i filozofija ne mogu usporediti.
Rad na duši zapravo se odnosi na promjenu zastarjelih priča, i pričanje novih. Definirajući narativi i mitovi naše nezdrave civilizacije jednostavno više ne djeluju (ako su ikada i djelovali). Više ne odjekuju. Oni su protiv prirode. Trebamo novu pripovijest, novu priču za ispričati. Moramo ispričati smislene priče. Moramo jedno drugome pričati priče o ravnoteži i zdravlju, o umjerenosti, o ljubavi i samilosti. Herojske priče koje nadilaze novac i materijalne stvari. Biti očaran pričama znači biti očaran istinom, smislom i svrhom. Očaran životom koji se kreće kroz našu nevidljivu maštu. Priče su tamo gdje je vatri koju smo ukrali od bogova dopušteno da gori u svom punom sjaju. Priče su tamo gdje je zlatni eliksir koji smo otkrili na našem Herojskom putovanju. Priče su tamo gdje su tajne svemira dekodirane u čovjekovo razumijevanje. 4.) "Kada ste prestali pronalaziti utjehu u tišini?" "Tišina je Božji jezik, sve ostalo je loš prevod." ~ Rumi Samoća i meditacija. Tišina i kontemplacija. Kao što se ispostavilo, velika usamljenost nije usamljenost, sve dok težiš razvoju sopstvene duše unatoč egocentričnom odgoju. To, jasno, nije lak zadatak. Naš ego lažno optužuje tišinu kao nedostatak nečega. Za sve koji dolaze iz današnjih "hiperrealnih kultura" koje liče na gradski pakao sa landarajućim automobilima, gdje se uglavnom čuju udaranje čelika i blještava vozila hitne pomoći, ne čudi da se tišina čini kao da nam je nešto oduzeto. Ali kako je rekla Anne D. LeClaire, "Tišina nije odsutnost, već prisutnost." Doista je tako. Vani, daleko od čovjekovih stvari, u dubokoj pustinji vlada tišina tako zaglušujuća da je teško išta čuti. Ona nam otkriva jednu vitalnu istinu: Tek kad smo sami sa sobom u tišini shvatimo da nikada nismo potpuno sami. Jer sve su stvari povezane. Bog je vani, ali i u nama, otkriva nam se jezikom starijim od riječi; komunicirajući sa drvećem i rijekama, planinama i pustinjama, vukovima i vjetrom. Istina izgovorena tamo ne može se izreći riječima. Ona se može otkriti samo kroz ljubav. Zbog toga je toliko važno oživjeti dušu. Tvoju duša. Vani na slatkoj teritoriji tišine postoji istina koju samo vi možete čuti. Budite sa tišinom i u tišini. Pronađite svoj sveti prostor, mjesto koje govori kroz vas, a zatim ga jednostavno pustite da govori. Osluškujte ušima mitološkog junaka. Pjevajte svoju novo-otkrivenu istinu. Zaplešite svoj jedinstveni ples. Jer nikad ne znate čijoj će duši možda trebati reanimacija. (obrada sa: fractalenlightenment.com)
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|