Cijenite ono što imate

Čehov ima priču o ženi koja nije voljela svoga muža. Nije ga psovala, nije pravila skandale, nije se svađala sa njim. Njegova kuća je bila uz more, imao je dovoljno novca, moglo bi se reći da je vrlo dobro brinuo o njoj. ​

Zašto bi se i svađala sa njim? Međutim, ona je sanjarila o nekom drugom. Ne o nekom konkretnom čovjeku, već je jednostavno puštala mašti na volju. I pored brižnog supruga ona je mogla voljeti drugog. Zaista svim srcem. I morala je živjeti sa takvim mislima,  a  ne sa suprugom, što joj je bilo neugodno. Nije joj se sviđalo. Brak sa njim ju je čak i ljutio.

Muž isprva nije shvatao da ga ona ne voli. I pokušao je nešto poboljšati, gledao ju je pravo u oči, grlio, mazio, pazio. Ali to je još više pogoršavalo situaciju. A onda je sve shvatio. Odmah. Ona ga ne voli, a on nema šta tražiti pored nje. Odlučio je ukrcati se na brod i otploviti. Kako se ne bi miješao u njen život koji je očigledno željela živjeti bez njega. Zašto bi ostao pored nje,  pošto ga ne voli, samo ga "podnosi", a u svojoj duši čeka da nestane, da ispari, propadne u zemlju ili se utopi u more?

Kada brod više nije bio vidljiv u besomučnim valovima, supruga je odjednom povikala: „Vrati se natrag!“ - tek je u tom trenutku shvatila da ga voli! Da joj treba! Da je u njenoj blizini bio živ, topao, drag čovjek, tako dobar, tako predan, lijep, ljubazan ... Ne maštarija, ne ideal, već živa brižna osoba je bila u njenoj blizini.
Ali brod je nestao. Zajedno sa njenim suprugom. A žena je i dalje vikala: "Vrati se! Vrati se! Volim te!”- samo što je više niko nije čuo. More je bilo bučno, oluja je zavijala. Stajala je na obali i vrištala, dozivala ...ali uzalud.

To je cijela priča. I tako se često događa: onaj ko nije voljen i ko nije cijenjen, jednom jednostavno "otpluta". A vi možete vrištati koliko hoćete i tražiti da se oni vrate. Iz nekog razloga, tek nakon gubitka i odlaska, ljudi razumiju koliko su nekoga voljeli. I dobro je ako se brod vrati. Ako još uvijek možeš vikati a da te druga strana čuje.

Mi sami ponekad ne znamo koliko volimo nekoga. Nismo svjesni dok ga ne izgubimo. Možda prvo trebate razumjeti sebe, a tek onda nekoga otjerati ili se pretvarati da ste ravnodušni prema njemu. Kako vam se ne bi desilo da vam se život pretvori u povike: „Vrati se! Želim da ostanemo zajedno!"
Dobro je kada vas čuju i vrate se. Ali to se ne događa uvijek.

(Prema knjizi Ane Kiryanove)