Čovjek jedino u samoći spoznaje sebe, svoju snagu i svoju svrhu

Jedan prijatelj mi je jednom pričao o svom poznaniku koji je volio da provodi novogodišnje i božićne praznike sam.

I ne samo ove praznike - uglavnom je volio da živi sam. Istovremeno je bio otvorena i druželjubiva osoba, i nikada nije brinuo o svojoj usamljenosti. Na iste praznike uvijek ga je neko zvao da ga posjeti, ali je on to odbijao i radije je ostajao u samoći.

I prijatelj mi kaže:
"Zovem ga da mu čestitam, i opušteno pitam: "Kako si? Nije li ti dosadno?" A on odgovara: "Pa zašto da mi bude dosadno? Otišao sam u kupovinu, pokupovao svakakvih ukusnih poslastica. U prodavnicama je možda gužva, ali ljudi osjećaju praznični duh, inspiraciju, iščekivanje radosti. Nisu svačija lica mračna i “kisela” kao ostalim danima u godini.
Sada kuham sve za sebe, i volim kuhati. Pripremio sam svoje omiljene filmove da gledam. Inače, kuvam uz lijepu i mirnu muziku - to je moja tradicija. A kada kuhaš u odličnom raspoloženju, jela nekako magično ispadaju još ukusnija. Ukratko, osjećam se odlično. Osjećam mir u duši, i ovo je glavna stvar. Tako da ću provesti par dana kod kuće, jesti i opustiti se do mile volje, a onda otići u planine. Planine zimi, sa snijegom - ljepota!”

Ovo je tako sretan čovjek. I ja ga savršeno razumijem. Jer koliko god da je vaš odnos sa bilo kim topao, to je ipak veza – odnosno treba da pravite kompromise sa tom osobom, vodite računa o njenim ili njegovim željama, posvetite joj se ponekad, a ponekad dođe do svađa između vas... generalno, ako je moguće biti sam, po mom mišljenju, bolje je to vrijeme koje možete provesti sami - uvijek će biti vremena za komunikaciju sa ljudima.
Ali samovanje ima i neke druge važne prednosti, o kojima ću navesti citate psihijatra Carla Junga i indijskog mudraca Sri Aurobinda.

Carl Gustav Jung je primijetio:
“Iz iskustva znam da svaka prinuda, bilo da se radi o laganim sugestijama, ili savjetima, ili drugim metodama uticaja, ne donosi ništa osim remećenja najvišeg i najvažnijeg iskustva, naime biti sam sa sobom, biti u sopstvenom društvu, ili kako god to još nazvali. Nazovite ovo objektivnost duše. Čovjek mora da bude sam, makar samo zato da bi saznao šta ga drži i nosi u životu. To (sa)znanje mu daje nepokolebljivu podršku.”
Dobar primjer ovih riječi Carla Junga je jedan događaj iz Budinog života.
Vjerovatno znate da je Buda bio princ, živio u palati i napustio ju je u potrazi za prosvjetljenjem. U palati je živio sa svojim starim ocem, koji je želio da njemu, njegovoj lijepoj supruzi i novorođenom sinu, preda vlast.
A kada je postigao to isto prosvetljenje i vratio se u palatu mnogo godina kasnije, žena ga je upitala:
„Zar se prosvetljenje nije moglo postići ovdje? Zašto si morao da napustiš sve svoje bliske ljude?"
A Buda joj je odgovorio:
“Prosvjetljenje se može postići bilo gdje, ali osloboditi se svoje lažne ličnosti, maske koju svi nosimo i koja to sprječava, mnogo je lakše kada si sam sa sobom. Odnosno, u društvu drugih ljudi, veoma nam je teško da ostanemo svoji. Zato što smo primorani da igramo određene uloge jedni sa drugima i slijedimo određena pravila i propise. I sve to otežava razumijevanje koja je naša ličnost prava, a koja je ona koju pokazujemo drugima.”

Naša duša oživi i diše tek kada skinemo ovu masku - pod njom se guši naša suština. Zato nas samoća, komunikacija s prirodom i životinjama toliko ispunjava – u tim situacijama ne moramo igrati nikakvu ulogu, a možemo se ponašati opušteno, prirodno i slobodno.

Indijski mudrac Sri Aurobindo je rekao:
"Ljubav prema samoći znak je predispozicije za znanjem. Znanje se postiže samo kada nas ne napušta nepromenljiv osjećaj samoće ni usred gomile, ni na bojnom polju, ni u vrevi grada."
Ali da biste naučili ovu veliku vještinu – tj. ne puštati vrevu i tjeskobu vanjskog svijeta u sebe, ne dozvoliti im da vas izbace iz ravnoteže – morate redovno barem dio svog vremena posvetiti sebi, da ostanete sami sa sobom. To je ono što daje snagu da održite unutrašnju ravnotežu i zaštitite svoju dušu dok ste sa ljudima.