Čudni smo...

Čudni smo ...
Kažemo: "Nisam odgovorio na telefonski poziv jer sam bio zauzet", kada se stidimo priznati da nas taj glas više ne veseli ...

Kažemo: "Ne trebam ništa više od tebe", kada znamo da ne možemo dobiti ono što želimo ...
Kažemo, "Ovdje je hladno", kada trebamo nekoga ko bi nas dotakao i zagrlio...
Kažemo: "Ne trebam više živjeti" kada se želimo uvjeriti da baš treba da živimo ...
Kažemo: "Hvala ti na onome što jesi", kada ne možemo reći, "volim te" ...
Kažemo: "Nikome nisam potreban", kada zapravo nama nije potrebna nijedna osoba ...
Kažemo, "Ja to mogu podnijeti", baš onda kada nam treba pomoć i kada nam je neugodno tražiti pomoć ...
Kažemo: "Dobar si prijatelj", a zaboravljamo dodati: "...ali ti mi nećeš postati veliki prijatelj"...

Kažemo: "Ovo nije bitno" kada znamo da nemamo drugog izbora nego da se pomirimo sa tim što je pred nama ...
Kažemo, "vjerujem ti", kada se bojimo da smo postali nečija igračka ...
Kažemo, "Zauvijek", kada ne želimo gledati na sat ...
Toliko "otvoreno" govorimo da kad nam posljednje tri neizgovorene riječi ostanu na jeziku, mi stisnemo zube i usne, pogledamo u pod i šutimo ...

Plašimo se smrti a kupujemo "tone tableta" u ljekarni ...
Kažemo da je život divan i idemo u trgovinu po još jednu bocu votke ...
Javno mišljenje nije "važno" za mnoge, i ipak se stalno pitaju: "kako izgledam?" ...
Volimo samoću a čvrsto stiskamo mobitel u ruci ...
Čudno ...čudno je koliko smo čudni...

(autor: Anatoly Cotins)