Da li smo sami u svemiru, odnosno, da li smo zaista najpametnija stvorenja u svemiru?

Vječito pitanje: da li smo sami u svemiru? Ili možda još bolje pitanje: da li smo zaista najpametnija stvorenja u svemiru?

Legendarni astronom i naučni pedagog Karl Sagan čvrsto je vjerovao da je svemir pun inteligentnih bića. Još je više cijenio naučni razum i dokaze i znao je da kaže da izvanredne tvrdnje zahtijevaju izvanredne dokaze.  U filmu Kontakt iz 1997. godine, zasnovanom na naučnofantastičnom romanu iz 1985. god. koji je napisao Sagan o otkriću vanzemaljskog radio signala, glavni lik, astronom Dr Eli Arovej, kaže: „Svemir je prilično veliko mjesto...pa ako smo sami u njemu, to izgleda kao užasno gubljenje prostora".

Konstantno se rade ispitivanja i istraživanja, ali konačnih zaključaka i odgovora još uvijek nema. Nije jasno koliko je inteligentnih civilizacija nastalo u galaksiji Mliječni put, ali ako jesu nastale, goruće pitanje je: da li su one inteligentnije od nas?

Prateći današnje medijje, teško je izbjeći pomisao da prosječna ljudska inteligencija i nije tako visoka i da je nije teško nadmašiti. Borimo se među sobom u izgubljenim situacijama; ne zagovaramo dugoročna rješenja u odnosu na kratkoročna, a svoje postojanje emitujemo u galaksiju preko radio talasa više od jednog vijeka, ne brinući o tome da li u svemiru ima predatora ili konkurenata (ako je slučaj ovo drugo, možda su nas ignorisali jer izgledamo tako nekompetentno).

Ako postoje druge civilizacije, onda je jedan od ključeva za njihovo razumijevanje pitanje da li smo dovoljno inteligentni da adekvatno protumačimo njihove signale ili identifikujemo neku od njihovih tehnologija ako bi se ona pojavila u našem Sunčevom sistemu. Jedno je jasno: ako odbijemo svaku vjerovatnoću da postoje dokazi, kao što su to neki naučnici učinili u slučaju “Oumuamua” (misteriozni nebeski objekat koji je ušao u naš solarni sistem), pozivajući se na princip “to ne mogu biti vanzemaljci", onda prave odgovore zaista nikada nećemo pronaći. Bićemo kao nojevi koji zabijaju glave u pijesak.
Ovaj stav može biti jedan od znakova da naša inteligencija nije baš impresivna – da ljudska rasa u cjelini pati od Daning-Krugerovog efekta, što znači da ljudi da neznalice i ljudi sa osrednjim sposobnostima tvrde da su neobično talentovani ili inteligentni.
​
Kako naša civilizacija može napredovati i sazreti? Postepeno, preduzimajući dječije korake: moramo postati otvoreniji, izaći iz uskih okvira razmišljanja, početi upoređivati iskustva. Moramo razviti uravnotežen pogled na naš trenutni tehnološki napredak dok nastavljamo potragu za vanzemaljskom inteligencijom. Budući da se naš vlastiti tehnološki razvoj eksponencijalno ubrzava s  vremenom  elektronskog  napretka od nekoliko godina, teško je zamisliti šta je mogla postići mnogo naprednija tehnologija koju je stvorila civilizacija koja je živjela na kosmičkim vremenskim skalama (milijarde godina napretka).

Koliko god ovaj prijedlog za istraživanjem izgledao prirodno, jasno je da se sama ideja vanzemaljske inteligencije suočava sa neprijateljstvom u kulturi astronomije. Jednostavan prijedlog da se razmotri mogućnost da je Oumumua, tj. već pomenuti misteriozni nebeski objekat koji je ušao u naš solarni sistem tehnološki otpad kao objašnjenje za njegova neobična svojstva, na primjer, naišao je na kontroverze u društvu .
Zaista, kada se spomene vanzemaljska inteligencija, sama ideja sa sobom nosi nenaučnu pozadinu povezanu sa nerealnim aspektima naučnofantastične literature i nepotkrijepljenim izvještajima o neidentifikovanim letećim objektima (NLO), što istraživači vanzemaljskih oblika života ponekad nazivaju "faktorom podsmijeha". Ali u isto vrijeme, bila bi strateška greška da posmatrači ograniče interpretaciju podataka svojih teleskopa i ne traže „druge oblike života u našem susjedstvu“ samo zbog ove nenaučne pozadine. Postojanje vanzemaljske inteligencije nema nikakve veze sa istinitošću naučnofantastičnih priča o izvještajima o NLO-ima. Problem sa usvajanjem ovog pogrešnog pristupa je što on odlaže naučni napredak. Od onih koji traže sredstva za istraživanja se često traži da predvide do kakvih će naučnih otkrića doći ako njihova prijava bude odobrena, ali ako se unaprijed ograniči raspon mogućnosti, možda nikada nećemo otkriti nova iznenađenja. Umjesto toga, mi gajimo naučnu kulturu koja ima tendenciju da reprodukuje ono što već znamo. Istorija nas uči da je to greška. Potraga za ekstrasolarnim planetama u početku je naišla na ogroman otpor. Konzervativni komiteti za teleskopsko mjerenje vremena odbacili su prijedloge da se traže egzoplanete sa niskom visinom, poput "vrelih Jupitera", koje je najlakše otkriti, jer su tvrdili da takve planete ne bi trebalo uopšte da postoje, na osnovu onoga što znamo o Sunčevom sistemu. Ali otkrića su napredovala jer  su se neki istraživači usudili da ospore ovu predrasudu pokazujući da su vreli Jupiteri brojni. Međutim, došlo je do kašnjenja od 40 godina, s obzirom na to da je prvi teoretski prijedlog za sprovođenje takve pretrage dao Oto Struve još 1952. godine.

Stoga je očigledna prepreka identifikovanju naših susjeda naša tendencija da svoju maštu ograničimo na ono što već znamo. Ali to ne mora tako ostati u budućnosti. Ono što zamišljamo kao vanzemaljski život ne bi trebalo da bude određeno isključivo prirodnim hemijskim i geološkim procesima koji su se spontano dogodili na Zemlji. Mogli bismo, na primjer, stvoriti  sintetički život u laboratoriji  pod širim rasponom uslova od onih koje već poznajemo. 
Razumijevanje da život može postojati u novim okruženjima poboljšaće naša predviđanja o tome gdje ga tražiti u svemiru i kako tumačiti naša otkrića, baš kao što su zakoni fizike prvi put otkriveni u laboratorijskim eksperimentima omogućili astrofizičarima da proučavaju svemir udaljen milijardama svjetlosnih godina.

Važna vještina za preživljavanje sa vanzemaljcima je slušanje prije nego što progovorimo. S obzirom na naše nemarno ponašanje u nesmetanom odašiljanju signala u svemir, možemo se samo nadati da do sada nismo postali podsmijeh cijelom galaktičkom susjedstvu. Ali čak i da je tako, još uvijek možemo da se iskupimo i budemo bolji u budućnosti.  Još uvijek postoji šansa za napredak - ako se više posvetimo pravilnom istraživanju kosmosa.