Da li su vječito zauzeti ljudi okrutni?

U ovom našem napornom dobu neprekidne trke za postignućima i uspjehom, sama ideja da se nečinjenje može shvatiti kao dobro mnogima zvuči mučno. A ipak je upravo neakcija ponekad potrebna za daljnji razvoj.

Ko ne zna one beznadežne i često okrutne ljude koji su toliko zauzeti da nemaju vremena ni za šta i ni za koga, pa čak ni za sebe. Danas se devet od deset ljudi uklapa u tu kategoriju "previše zauzetih": oni nikada nemaju dovoljno vremena za bilo što, osjećaju konstantni vremenski pritisak, a čak ih ni u snu briga ne pušta.

Objašnjavaju: vrijeme je takvo. Pa, vrijeme je, kao što vidimo, bilo prije jednog i pol stoljeća. Kažu: ne znam kako planirati svoj dan. No, i najpragmatičniji od nas padaju pod vremenski pritisak. Tolstoj definira takve ljude kao: beznadežne za svakoga, okrutne.
Čini se kao da postoji veza između vječite zauzetosti i okrutnosti. Lav Tolstoj je bio uvjeren da nisu ljudi sa povišenim osjećajem dužnosti uvijek ti koji su zauzeti (kao što se obično vjeruje), već naprotiv, nesvjesne i izgubljene ličnosti. Žive bez smisla, automatski, svoju inspiraciju ubacuju u ciljeve koje je neko drugi smislio i izmislio, poput šahiste koji misli da se na tabli ne odlučuje samo o njegovoj sudbini, već i sudbina svijeta. Životne partnere takođe smatraju šahovskim djelima, jer ih samo zanima pobjeda u ovoj kombinaciji.
Čovjek treba stati, probuditi se, osvijestiti se, osvrnuti se na sebe i svijet i zapitati se: Što ja to radim? Zašto to radim?
Ova "uskost", škrtost, pa i uskoumnost dijelom je generirana uvjerenjem da nam rad služi kao glavna hrabrost i smisao života. To je pouzdanje započelo Darwinovom tvrdnjom da je rad stvorio čovjeka. Danas se zna da je to zabluda, ali ovo je razumijevanje rada bilo korisno socijalizmu, i ne samo njemu, već se u svijesti etabliralo kao neosporna istina.

Zapravo je loše ako je rad samo posljedica neke potrebe koja će okupirati cijeli čovjekov život i vrijeme. Normalno je kada on služi kao nastavak dužnosti. Rad kao zvanje i kreativnost su predivni: kreativan rad bi mogao i liječiti pojedinca kada je u teškim mentalnim stanjima, ali ovdje govorimo o nečemu "savremenom", o onom radu koji, naprotiv, razbolijeva i udaljava čovjeka i od drugih i od sebe.

Tolstoja pogađa kada kaže: "iznenađujuće je mišljenje da je pretjeran rad vrsta vrline. Napokon, samo mrav u basni, poput bića lišenog razuma i težnje za dobrom, mogao je pomisliti da je pretjeran rad vrlina i da bi se na to trebao ponositi".

A da bi kod osobe došlo do promjene osjećanja i postupaka, koji objašnjavaju mnoge njegove nesreće, „prije svega, mora se dogoditi promjena mišljenja. Da bi se došlo do promjene misli, osoba se mora zaustaviti, probuditi se, osvijestiti se, pogledati sebe i svijet i zapitati se: što to radim? zašto to radim? "

Tolstoj ne hvali besposlenost. Znao je mnogo o radu, vidio je njegovu vrijednost. Vlasnik "Jasne Poljanje" je vodio veliku farmu, volio je seljački posao: sijao je, orao, kosio. Čitao je na više jezika, proučavao prirodne znanosti. Borio se u mladosti. Organizovao školu. Sudjelovao u popisu stanovništva. Svakodnevno je primao posjetitelje iz cijelog svijeta. I u isto vrijeme napisao je sve one knjige koje čitavo čovječanstvo čita više od stotinu godina. 
A ipak je njemu pripadao esej "Ne činiti ništa". Mislim da bi se ovaj mudrac trebao poslušati.

(www.psychologies.ru)