Zaboravljena djeca. Djeca koja nisu imala roditeljsku ljubav. Djeca koja odrastaju u ćošku. Djeca koja će ostati u «čošku» decenijama, čak i kada postanu odrasle osoba, jer je njihovo djetinjstvo ukradeno i uskraćena im je ljubav. I kada stasaju u odrasle osobe ostaju zaglavljeni u ovoj traumi iz djetinjstva.
Psihijatar i profesor Danijel J. Sigel je osmislio savršen termin za ovakvu djecu: djeca kulture stida i srama.
Ove riječi opisuju stvarnost koje često nismo svjesni. Radi se o maloj djeci koja se osjećaju posramljeno, postiđeno i zbunjeno jer ne žive u tipičnoj porodici u kojoj osjećaju toplinu i ljubav porodičnog doma. Oni su bez priznanja, saosjećanja, brige i sigurnosti.
"Djetinjstvo ne traje, ali svi zaslužuju da imaju jedno." - Vendi Dejl Zaboravljeno dijete je ono bez uloge u kući. Dijete koje pita i nikada ne dobija odgovor, dijete koje više ne umije ni da se smije, ni da plače, dijete koje ne može razvijati zdravo samopouzdanje. To je dijete koje nikada nije vidjelo ljubav u očima svojih roditelja ili osjetilo njihov zagrljaj. Zaboravljeno dijete je ono koje nikada nije imalo istinski dom ili milost koja bi ga uvjerila da će sve biti u redu.
Možda ih vidiš sa svojim tihim djetetom koje vode za ruku, sa tugom u njegovim očima dok ga odvode u školu ili aktivnostima nakon škole.
A možda je ovo dijete sa svojim ključevima od stana, koje svakodnevno možete vidjeti kako ulazi i izlaze iz kuće potpuno samo, jer njegovi roditelji rade svakodnevno do kasnih sati, ili obavljaju po nekoliko poslova. «Djeca kulture stida» završavaju tako što se gube u ambisu bijesa i tišine. Razočaravajući scenario koji je, vjerovati ili ne, veoma čest u našem društvu. Zaboravljeno dijete, zapostavljen život Kad pomislimo na zaboravljeno dijete, ono što nam pada napamet su disfunkcionalne porodice. Dolaze kući umorni i iscrpljeni, bez energije za igranje, interakciju i slušanje djeteta. Ovo nikada ne bi trebalo da se dešava. U ovoj situaciji nema nasilja, ali disfunkcija je očigledna. Ovo je i vrsta maltretiranja: nedostatak prave ljubavi, nedostatak savjesnog i prisutnog roditelja, nedostatak osjećanja za dijete. «Radim, kako bi njima (djeci) bilo bolje» je jedno od opravdanja koja se često može čuti kod roditelja-radoholičara ili karijerista. Istina je da djetetu neće biti bolje u onom smislu koji mu najviše treba. Ne odrasta kao zdrav pojedinac, ni psihčki, ni fizički. Ukoliko se vaša djeca često razbolijevaju, pate od alergija i «famoznog» pada imuniteta, dobro se zapitajte gdje griješite. Sve počinje od psihe, onoga što vaše dijete psihički proživljava i doživljava iz okruženja. Nijedno dijete ne smije biti zanemareno Nijedno dijete ne smije živjeti bez ljubavi. Ukoliko se već odlučujete za porodicu, morate znati da je djeci potrebna pažnja i ljubav za zdravo i normalno odrastanje. Odrastanje u okruženju bez dovoljno posvećenosti, pažnje i naklonosti, stvaraće unutrašnji konflikt u djetetu koji se decenijama nakon toga ne može razriješiti. Elizabet Kubler Ros je u svojoj knjizi "O tugi i žalosti" napisala da oni koji su imali traumatično djetinjstvo moraju proći kroz vrlo posebnu vrstu tuge.
"Jedna od najsrećnijih stvari koje vam se mogu dogoditi u životu je srećno dijete."
-Agata Kristi -
Zaslužuju vrijeme roditelja čak i kada su oni imali dug i naporan dan. Osim toga, potrebno im je strpljenje i utjeha.
Ukoliko se već odlučujete za djecu i porodicu, ulažite u roditeljstvo i svjesno obrazovanje. Previše je zaboravljene djece i izgubljenih detinjstava. Razmislite o posljedicama koje će vaše radnje imati na ostatak života vašeg deteta.
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|