Dobila je otkaz jer pati od depresije - priča iz života jedne žene

Možda ste čuli za ovakve slučajeve, možda se i vama ili nekome koga poznajete desila ovakva situacija. Činjenica je da se mentalno zdravlje još uvijek ne shvata dovoljno ozbiljno i da ljudi i dalje nisu dovoljno informisani, a oni koji pate nisu dovoljno zaštićeni. 

A činjenica je i da je mobing uveliko prisutan svuda. U ovom članku vam donosimo iskustvo jedne žene koja je na poslu doživljavala mobing, nakon čega je upala u depresiju. Uznemiravanje od strane kolega se nastavilo čak i dok je bila na bolovanju, nakon čega je dobila otkaz.  Njena priča ide ovako:

"Mnogo puta su mi rekli da treba da tužim svog šefa jer me je otpustio dok sam bila van posla zbog depresije. Međutim, istina je da nemam hrabrosti da prođem kroz taj proces, niti da se vratim na taj isti posao. Ovo je moja priča.
Prije tri godine, moj život je bio sasvim drugačiji. Svakog jutra u osam sati sam autom išla na posao, a radila sam u jednoj kompaniju za ljudske resurse. Završavala bih kasno poslije podne i odlazila kući. Prve dvije godine su bile u redu. Voljela sam svoj posao i osjećala sam se zaista motivisano. Međutim, poslednjih deset mjeseci sam samo željela da nestanem. Jednom čak i jesam to uradila. Nakon prilično žestoke svađe sa nekim od mojih kolega, sjela sam u auto i počela besciljno voziti gradom. Nakon sat vremena sam stala na benzinskoj pumpi. Nisam ni znala gdje sam. U stvari, našla sam se u kraju koji uopšte nisam poznavala, ni sama ne znajući kako sam dotle došla, jer uopšte nisam ni obraćala pažnju usput. Morala sam pozvati partnera da dođe po mene jer se nisam osjećala u stanju da ponovo sjednem za volan. Nakon tog incidenta, doktor me je uputio na psihijatra. Rekao mi je da sam doživjela disocijativnu epizodu i da patim od anksioznosti i depresije. Dao mi je lijekove i preporučio mi da se odmorim od posla, ali ja to nisam učinila. Jednostavno nisam navikla izostajati s posla. Međutim, bilo je jasno da neće proći mnogo vremena prije nego što se potpuno slomim. Trpjela sam maltretiranje na radnom mjestu od strane mojih kolega. A to maltretiranje je probudilo traumu koju sam pretrpjela u djetinjstvu od strane oca. Da, na kraju sam se slomila i pogubila. Više nisam mogla normalno funkcionisati. Otpuštena sam zbog depresije.
Znam da moja priča nije ništa neobično i da će mnogi ljudi imati slična iskustva ili su ih već imali. Možda je to razlog zašto smatram da je toliko važno razgovarati o ovome, jer bi moja priča mogla pomoći drugima da se osjećaju manje usamljeno i bolje shvaćeno. Prošle su tri godine od tog mog iskustva, i tek sada se osjećam u stanju da priđem ovo problemu i pričam o svemu otvoreno i detaljno.
Posao koji sam radila je bio vrlo stresan, ali tamo sam provela skoro osam godina i shvatila sam dinamiku i šta se od mene traži. Bila sam odgovorna za regrutaciju osoblja, njihovu obuku, platni spisak, itd. Bila sam prilično dobra u svom poslu. Međutim, nisam se baš dobro nosila sa internim sporovima i mobingom među kolegama. Ne mogu zaista reći zašto je počeo mobing prema meni. Možda zato što sam tokom procesa selekcije kandidata ukazivala na dehumanizirajuće ponašanje nekih kolega. Nakon toga, ne samo da sam im postala neprijatelj, nego su protiv mene mobilisali i druge kolege u tom sektoru. Tu su i počeli moji problemi. Jednom, kada sam bila na bolovanju, kolege su me vidjele da idem u trgovinu, jer mi je bilo ponestalo namirnica. Prenijeli su da ako mogu izaći iz kuće i otići u trgovinu, da je evidentno da sam dobro i da je moje stanje farsa.

Traženje podrške i prijavljivanje maltretiranja nije pomoglo. Kada je uznemiravanje i maltretiranje počelo, prijavila sam to službi medicine rada. Međutim, moje žalbe nisu naišle na razumijevanje. Razgovarala sam sa direktorom i mojim menadžerom. Tražili su od mene da napravim izvještaj, ali očito nigdje nije prošlo. U tom trenutku je nastupila tjeskoba zajedno sa neprospavanim noćima, hiperbudnošću i panikom. Svako jutro, kada sam morala ići na posao, povratila bih i nisam mogla a da ne zakasnim.

Ono što mi se dešavalo na poslu je probudilo sjećanje na traumu iz prošlosti. Da li ste ikada hodali preko zaleđenog jezera i osjetili kako vam led škripi pod nogama? Tako sam se ja osjećala. Imala sam osećaj da će se svakog trenutka sve srušiti ispod mene i da ću se na kraju udaviti. Zapravo, ova situacija maltretiranja na poslu natjerala me da se prisjetim onih dana djetinjstva kada me je moj otac kritikovao, vikao na mene i fizički me zlostavljao. To iskustvo je trajalo do moje pete godine kada se moja majka odvojila od njega i otišli smo da živimo kod bake. Mislila sam da sam zaboravila to iskustvo, da je izliječeno i da sam ga potpuno savladala. Međutim, i ta trauma je i dalje bila tu, kao loše zatvoren i još uvijek bolan ožiljak.
Nisam znala zašto sam počela da doživljavam flešbekove iz svoje prošlosti. Stres je postao ogroman. Jednog dana sam čak morala biti odvezena u hitnu pomoć jer sam mislila da imam srčani udar. Ali to je bio napad anksioznosti, jedan od mnogih. Između toga, imala sam disocijativno iskustvo tokom vožnje. Sjećam se pred Uskrs, koleginica se loše ophodila prema meni. Ostali su samo stajali, posmatrali, fotografisali se i smijali se. Dan kasnije sam tražila bolovanje. Trebalo bi bolje rješavati situacije uznemiravanja u radnom okruženju. Postojanje specijalizovanih odjela u kompanijama moglo bi pomoći u sprječavanju i rješavanju ovako razornih iskustava.

Meni nisu vjerovali da imam mentalnih problema. Mentalne bolesti se ne vide. Ne pojavljuju se na rendgenskom snimku ili na laboratorijskim nalazima. Problem sa depresijom je taj što niko ne zna kada će se pacijent osjećati spremnim da se vrati na posao. U mom slučaju su me požurivali.  Šef mi je nakon dvije sedmice poslao poruku u kojoj mi je rekao koji dan treba da se vratim i počeo mi da dodjeljuje zadatke. Jednom prilikom sam naletjela na kolegu u supermarketu. Kasnije se ispostavilo da me to učinilo predmetom razgovora na privatnoj WhatsApp grupi odjela za ljudske resurse. Blokirali su me, ali mi je drugi kolega rekao šta su govorili o meni: “Ako ide u kupovinu autom, jasno je da može ustati iz kreveta i da je dobro. Ona samo želi da ide na bolovanje kako ne bi ništa radila”. Društvo i dalje misli da imati depresiju znači ne moći ustati iz kreveta i ostati u mraku cijeli dan, bez kretanja. Oni ne shvataju da vas psihički stres ne sprječava da se krećete, oblačite, jedete, pa čak ni da se smijete. Ali to što radite ove stvari ne znači da ste dobro.

Otkaz je bio nepravedan, ali mi je na neki način bio i olakšanje. Otkaz sam dobila dva mjeseca nakon odlaska na bolovanje. Naveden razlog nije moj privremeni invaliditet. Opravdanje za otkaz koje je dala kompanija je navodno bio "moj loš učinak". Prema njima, ja sam uporno kasnila, nisam ispunjavala svoje zadatke, nisam znala kako da radim u timu sa kolegama. Da stvar bude gora, otpuštanje je umalo postalo disciplinski postupak. Krivili su me za ponašanje prije mog odlaska, kao da je to bilo voljno ponašanje, a ne posljedica mog psihičkog problema i, prije svega, maltretiranja. Nakon što je primio vijest, moj partner je razmišljao o razgovoru sa sindikatom i zatražio pravnu podršku. Insistirao je da trebam osuditi situaciju, zatražiti pravdu i biti vraćena na posao. Međutim, posljednje što sam željela je da se ponovo pridružim toj kompaniji. Zapravo, otkaz mi je došao olakšanje. Štaviše, nisam imao ni snage ni želje da pokrenem bilo kakav pravni spor. U tom trenutku moj um mi to jednostavno nije dozvoljavao. Zaista, depresija vas čini nesposobnim da reagujete. Međutim, kada sam se oporavila, godinu dana kasnije, poželjela sam da idem dalje. E sad, jedino što želim je da se u svakoj kompaniji i radnom okruženju stvore samostalni odjeli, kojima se zaposleni mogu obratiti u slučaju uznemiravanja, odnosno mobinga. Trebalo bi postojati i specijalizirana područja za psihološko zdravlje. Inače će se iskustva poput moga ponoviti i drugima.