Dobri ljudi nisu uvijek srećni

Dobri ljudi nisu uvijek srećni ljudi. U njihovim srcima su mnoge brige i razočarenja koje znaju sakriti iza osmjeha punog topline. ​

Jer dobrota je vrlina koja karakteriše sve one koji su u stanju da shvate da tuga ima i isceljujuću funkciju i da, osim toga, služi da pokaže veću osetljivost prema boli drugih.

U dobroti, htjeli mi to ili ne, uvijek se krije nekoliko "kapi" tuge, tek toliko da se fokusiramo na ono što je zaista važno, da pročistimo nadu i znamo ko zaslužuje biti u našem životu, a ko ne. Međutim, ako postoji nešto što karakterizira dobre ili plemenite ljude, to je da u njihovoj tuzi nema mjesta ljutnji ili gorčini. Nikada neće koristiti ljutnju da povrijede druge.

​Ako samo čekamo veliki gest dobrote da bismo mogli vjerovati u plemenitost ljudi, nikada ništa nećemo dobiti. Dobrota mora doći iz nas samih, iz toga što smo veliki u malim detaljima svakodnevnog života.
Zanimljiv aspekat o ovoj temi sugeriše nam španski psiholog Antoni Bolinches u svojoj knjizi El secreto de la autoestima (Tajna samopoštovanja); on tvrdi da je dobrota, iako predstavlja temeljni izvor zadovoljstva i samopotvrđivanja, takođe i nedostatak sa stanovišta društvenog uspjeha. To je zbog činjenice da, s vremena na vrijeme, oni koji djeluju s "etičkom dosljednošću" ne uspijevaju uvijek da se takmiče sa drugima.

​Dobri ljudi: Kontinuirana borba da održite svoju suštinu
Danas nećemo ulaziti u klasičnu raspravu koja da li je čovjek dobar po prirodi ili postaje dobar s vremenom. Ono što je jasno je da se dobri ljudi svakodnevno bore da zadrže svoju suštinu. Živimo u svijetu u kojem je uspjeh povezan sa konkurencijom i gdje je plemenitost ponekad povezana sa „krhkošću“. Sve to često dovodi do toga da upadam u vrlo složenu socijalnu neurozu.
​Ljudi sa plemenitim idealima, koji brinu o bližnjem koliko i o sebi, nema u izobilju. Naravno, to ne znači da smo mi ostali "loši". Svakako ne moramo svoju stvarnost gledati u apsolutnim terminima crno ili bijelo, dobro ili loše, jer ljudska psihologija ne funkcionira na taj način. Postoje hiljade ličnih nijansi i puteva koji nam omogućavaju da na ovaj ili onaj način sagledamo svijet.

​Dobrota: unutrašnja staza koja je projektovana i spolja
Dobrota nije samo dio unutrašnjeg putovanja, jer se njen odraz vidi i spolja:

• Danas živimo u onome što neki nazivaju erom bezgranične samospoznaje. Preuveličava se interes da se međusobno poznajemo i da se posvetimo spoznaji sebe samo kao sredstvo za postizanje sreće.​
• Ovaj "duhovni materijalizam" karakteriše stalno pitanje "Zašto nisam srećan?" ili „Zašto nisam dobio ono što sam želio?“, što nas malo po malo gura prema opsesiji u kojoj jednostavno zaboravljamo živjeti i, što je još gore, odvajamo se od svih ljudi oko nas.
• Sa svoje strane, čak i ljudi koji djeluju plemenito prošli su ovu fazu samospoznaje. Morali su da se suoče sa periodom u kojem će zaliječiti svoje rane , ublažiti razočaranja, zaboraviti neku izdaju i, prije svega, prihvatiti sebe.

Uprkos tome, nakon što su se našli, nakon izliječenja, fokusirali su se i na ono što je oko njih, da bi se posvetili drugima baš kao i sebi. Njihova osjetljivost pomaže im da se nađu sa onima oko sebe kako bi bili u mogućnosti da budu korisni i da donesu sreću. Jer to su njihovi koreni, to je njihova suština...

​Dobroti takođe treba svoj prostor
Plemenitost, ljubaznost, poštovanje ili zahvalnost, kao i vrline, su prednosti. Čak i ako su to osobine koje svi posjedujemo, u manjim ili većim količinama, zanimljivo je uzeti u obzir činjenicu da, ko god ih prihvati kao svoje i često ih primjenjuje u praksi, uživa i dobro zdravlje, i fizičko i psihičko.

Dobri ljudi osjećaju dobrobit kad god pomažu, podržavaju ili ulažu svoje napore u druge, jer se u njihovom mozgu aktivira neuronski krug povezan sa zadovoljstvom i nagradom. Uz sve to, njihova tijela oslobađaju razne "hemikalije" povezane sa srećom poput dopamina i oksitocina.
Jednostavna akcija kao što je maksimalno razvijanje našeg solidarnog potencijala gura nas da uđemo u krug vrline u kojem takođe pomažemo drugima da pronađu tu dobrobit. Unatoč tome, fundamentalni aspekat koji nikada ne smijemo zaboraviti je da je dobroti takođe potreban vlastiti prostor i granice zahvaljujući kojima „očuva svoj integritet“.

Biti dobra osoba ne znači biti naivan. Biti dobar je vrlina koju naivni i oni koji sebe nazivaju mudrima, a to nisu, nikada neće shvatiti.
Kognitivni psiholog Paul Bloom, profesor na Univerzitetu Yale i saradnik časopisa Nature and Science, objašnjava da, ponekad, odnos između empatije, ljubaznosti i saosjećanja nosi sa sobom velike doze patnje.

• Višak empatije dovodi do toga da osjećamo veliku emocionalnu bol prema onima oko nas, do te mjere da bivamo iscrpljeni ili patimo od neke mentalne bolesti. Stoga je neophodno uspostaviti razborita i razumna ograničenja.

• Moramo kontrolisati i svoju ulogu “spasitelja”, ne možemo pomoći cijelom svijetu, niti je preporučljivo nositi sav teret drugih na svojim plećima, nadajući se da će se stvari tako riješiti. U stvari, to ne funkcionira uvijek.

• Ponekad oni koji pokušavaju da "spase" sve zaborave da spasu sebe, posebno zato što ih drugi puste da padnu. Ne dozvolite da se to desi. Ponekad je "ne" izrečeno u pravo vrijeme najpametnije rješenje i to ne znači d ste loša osoba, jer dobri ljudi su u stanju da se brinu i o sebi tako što postavljaju granice, a onda daju sve od sebe drugima kada je to potrebno. ​