Drugi ljudi nas ne mogu izliječiti, ali mogu biti uz nas dok liječimo sebe

Ljudi koje puštamo u svoj život, a koji žele ostati, nas ne liječe, ne brišu dijelove naše ličnosti i ne zanemaruju nas. Hodaju pored uz nas i slušaju. Oni nježno pokazuju koliko vrijedimo i koliko im značimo. Vide nas.

Sva naša prošla iskustva, traume i tragedije ostaju trajno u našim životima. One su ožiljak od rana koja su preduboke da bi mogle potpuno nestati.

Naša prošlost nas ne definira, ona nas oblikuje. Bol od prije deset godina ne drži nas taocem, ali postoji u dijelu nas koji se rijetko pojavljuje na površini.
Tragedije kroz koje prolazimo u životu mijenjaju naše poglede. Možda nas čine svjesnijima, ranjivima ili paranoičnima, ili nas i natjeraju da promijenimo svoj život. Ali, poput godina, naše iskustvo dolazi nam u različitim godišnjim dobima i fazama.

Bol i trauma ostaju na površini naše svijesti sve dok je to potrebno. Ovo je početak iscjeljenja.

Ovo je dio nas u kojem doživljavamo stopostotnu patnju, jer ponekad moramo proći kroz sve te stvari. Ponekad je patnja jedini izlaz. Vjerujem da je potrebno osjetiti sve što osjećate, bez pokušaja pronalaska bilo kakvih izgovora ili objašnjenja i bez pokušaja da se borite sa tim.
I tek tada ćete imati priliku shvatiti šta vam se dogodilo. Ponekad trebamo doživjeti eksploziju u sebi minutu prije nego što počnemo razmišljati.

​​Nisam to odmah shvatala, jer se magla nakon doživljenog "osjećaja" godinama nije mogla raspršiti. Ovo je faza u vašem životu tokom koje ste u bezizlaznoj situaciji, kada se ne krećete ni nazad ni naprijed​. Kad i dalje imate previše boli u sebi, ali život ide naprijed.

Sljedeća faza je pomak - faza u kojoj ova bol više nije toliko jaka i ne slama vas potpuno. Možda "zacjeljivanje" još nije potpuno, ali već se osjećate puno bolje. U potpunosti se možete izliječiti od bola samo nekoliko godina kasnije.

Postao je moj blagoslov - osoba koja mi je pokazala šta znači voljeti i biti voljen. Hodao je uz mene kroz bol koju sam i dalje osjećala, a da me nije silio da se mijenjam.
Pokušao je razumjeti zašto sve te rane još uvijek ne zarastaju u meni ni nakon toliko godina, ali pored njega nikada nisam ni pomislila da nije u stanju da saosjeća sa mnom.
Uvijek je bio uz mene dok sam posrtala na putu ka potpunom izlječenju. Gledajući unutar mene, kako bi me razumio. Ohrabrivao me je i glasno kad mi je to trebalo i tiho kad mi je bilo teško.

Bol i trauma koje nosimo u sebi nikada zapravo ne nestaju. Uvijek ostaju s nama. Nikada se ne brišu iz naših dnevnika i starih pjesama. Taj se bol i dalje osjeća u mračnim noćima, tokom nesretnih sedmica koje se događaju kada se izgubimo u vlastitoj glavi.
Sjećam se kako su neke noći bile nepodnošljive. Kako sam mogla toliko patiti? Sjećam se kako sam se osjećala izgubljeno tih dana, koji su se na kraju protezali u godine. Sjećam se da nisam mogla ni zamisliti da ću nakon nekog vremena uspjeti da se izvučem. 

Ljudi koje puštamo u svoj život kao partnere ili prijatelje nas ne liječe, ne brišu bolne dijelove naše ličnosti ili našeg života. Oni hodaju uz nas i slušaju. Brinu se i pokazuju gdje smo. Vide nas.
​
Ne vjerujem da nas druga osoba može izliječiti. Ne vjerujem da je druga osoba u stanju popuniti bilo koju prazninu u nama. Ali vjerujem da nas ljudi koji nas vole podržavaju dok sami popunjavamo svoje praznine.

U stanju su da vide u nama snagu koju mi ​​radije skrivamo. Oni su u stanju da vide budućnost koja je skrivena od nas, stoga pomažu da je vidimo makar jednim dijelom. Podržavaju nas kada je proces ozdravljenja težak, ali sami nas ne liječe.
Naš prtljag prestaje biti prtljag jer prestaje biti ono što nosimo. Prestaje biti ono što nas sprečava da idemo naprijed. Ovaj se prtljag jednostavno pretvara u ožiljak - iako neugodan - koji će uvijek živjeti u malom kutku naše duše.
Ali ovaj nas ožiljak više neće sprječavati da živimo dalje, jer ćemo i dalje rasti. Duša je elastična "stvar".