DRUŠTVENE MREŽE: Dobrodošli u sveopštu krizu identiteta i kulturu apsurda i besmisla

Nisam sigurna u šta se društvene mreže pretvaraju, ali djeluje kao da ljudima fali sopstveni “rijaliti”, ili možda potpuno novi život, ili možda fale sami sebi. Ili im fali svo troje. 

Djeluju izgubljeno, toliko uronjeni u apsurd sopstvenog postojanja, bez kontrole nad svojim životima i ličnostima: postovi i objave su postali najjasniji simptom krize identiteta, narušenog duševnog mira, ugrožene inteligencije, neispunjnene svakodnevnice i nedostatka osnovne kulture. Da li su zbilja u potpunosti izgubili smisao postojanja, pa odustali od traženja, ili ga nikada nisu ni tražili, ili jednostavno nisu svjesni šta rade od svojih života? U čemu se toliko utrkuju?
Predugo već posmatram i zaključujem: “dobrodošli u kulturu besvijesti, besmisla, lijenosti i apsurda”.

Da li ste znali da ne morate da izbacujete apsolutno svaki detalj iz privatnog života na društvenim mrežama?
Da li ste znali da društvene mreže nisu isto što i vođenje dnevnika?
Da li ste znali da za probleme kroz koje prolazite postoje osposobljena stručna lica zvana psiholozi i psihijatri?
Da li ste zaboravilii da postoji život mimo društvenih mreža i da se identitet traži i stvara upravo tamo: kada pritisnete LOG OUT.

PRIVATNOST NA IZVOL’TE. VIŠE NIŠTA NIJE SVETO: NALOZI SU SE PRETVORILI U “LIČNA DOKUMENTA” ZA SLUČAJ BUDUĆE CENZURE

Kad pogledam mnoge naloge, zapitam se: “Ljudi, zar vam više ništa nije sveto?”
I dobro je kada svom nalogu dajete lični pečat, ali zašto su ljudi dopustili da im se nalozi i profili pretvaraju u “lične karte”? Djeluje kao da osoba nije živa i da i sama ne priznaje događaje iz života “van računara” ako iste te događaje “taksativno i hronološki” ne pobroji, tj. ne predstavi cjelokupni životni “timeline” sa “datumima, satnicom i minutažom”. A izgleda da nije ni umrla, ako se ne objavi na društvenim mrežama “zvanično obavještenje” i dok joj prijatelji ne islikaju sahranu. Mislite li da je ovo crni humor? Ne, nije. Ovo je više crna realnost mnogih. Ne želim da budem ni ironična, ni sarkastična, i nimalo se ne šalim kada se povremeno zapitam: da li se ide ka tome da se ukidaju lična dokumenta, izvještaji i potvrde o određenim događajima u životu (rođenje, školovanje, zaposlenje, otkazi, vjenčanje, rođenje djetata, krštenje, umiranje), jer se čini da sa društvenim mrežama takvo nešto i nije više potrebno, a ljudi su sami pokazali do kakvog apsurda mogu biti dovedeni, ili bolje reći - do koje se mjere može manipulisati njima. Čemu uopšte utrka da sve, ali baš sve isturite na društvenim mrežama? Dobro je pokazati svoju originalnost, ali ljudi su sve manje originalni, upravo je ovdje problem. Postignut je suprotan cilj: Društvene mreže su omogućile svima da pokažu nedostatak kvalitetnog življenja, pa s toga i primitivnu "sposobnost" kopiranja i imitiranja drugih i funkcionisanja po monotonim, trivijalnim i besmislenim šablonima, jer: “monkey say, monkey do”. Ne, ne dokazujete da imate život. Današnjim ponašanjem na društvenim mrežama dokazujete koliko su vam životi isprazni. Uzmimo za primjer Facebook. To više nije Facebook, sve više je počeo da liči na “Zombiebook”.
Umjesto kvalitetnog druženja online, ono što posmatrate su beskrajni monolozi i javno vođenje dnevnika gdje je svako opsjednut nekom beznačajnom radnjom: sada možete da imate apsolutni uvid u to kada ko ustaje, kada su na poslu, kada je kolega iz kancelarije podrignuo, kada su dobili platu, kada im plate kasne, kolika bi (avaj!) trebalo da im je plata (nemaju hrabrosti da o ovome porazgovaraju sa šefom), pa onda: kada jedu, koliko su kalorija unijeli, gdje su te kalorije pošle, kada liježu, kada idu u WC, da li u datom trenutku vrše malu ili veliku nuždu, zašto ne mogu izvršiti veliku nuždu (mora da je od silnog tijesta koje su unijeli) - i sve to fino dokumentovano sa fotografijama i video zapisima.  Seks poneko i pomene, ali slike i snimke seksa ne postavljaju iz dva osnovna razloga: jedan je dupli moral, mnogi ljudi su i dalje u fazonu kako je to “užas i sramota!” (iako od istih saznajate kada su se i u kom određenom momentu seksali, pa se jave statusom na FB), a drugi je što mreže poput Facebooka ne dozvoljavaju “eksplicitne” fotografije ili video zapise, pa je korisnike strah da će ugroziti sopstvene naloge (kukavički, zar ne?) Ali sam apsolutno sigurna da žive i za taj momenat, kada će određene društvene mreže dozvoliti da gledamo scene seksa svojih prijatelja, onako, ”LIVE”. Možda im i možete vjerovati kada poriču da gledaju popularne “reality show” programe, ali ne mogu poreći da su “gladni priznanja za sopstveni životni rijaliti, jer dokaz za ovo je svaki “detaljno razrađeni” post, makar bio i najbesmisleniji. Zašto su ljudi dozvolili da nemaju svoju privatnost, ili bolje: zašto ne žele da je imaju? A ako već toliko žude za popularnošću, zašto prvo ne porade na sopstvenoj jedinstvenosti? Lako je zaključiti zašto, ali nije lako prihvatiti da je Darvin možda ipak bio u pravu, te da veliki dio našeg okruženja još uvijek nije pravilno evoliurao. 

Vjerujem da će se u budućnosti i psihološke sesije sa ličnim psihologom zakazivati i voditi takođe “uživo” (ili ćete moći da gledate reprizu) preko društvenih mreža, jer se čini da je ljudima takvo nešto trenutno najpotrebnije.

ZBOGOM ORIGINALNOSTI, DOBRODOŠLI U “DRUŠTVENA RECIKLAŽNA DVORIŠTA”, “DRUŠTVENE KOMUNALNE MREŽE” I “VIRTUELNU IREALNOST”

Čast izuzecima, na društvenim mrežama ima svega, samo su druženje i razmjena kvalitetnog sadržaja postali krajnje oskudni. Ovo govori o tome da svako vodi svoj monolog i živi sopstvenu životnu opsesiju. Opsesiju trivijalnostima, poput kakve šnicle na tanjiru, čaše nekog jeftinog pića, neke glupave već viđene frizure, novog para obuće, selfi fotografije iz kakvog javnog ili restoranskog WC-a, uslikane “diplome i sertifikati” koji bi valjda trebalo da govore o nečijem “uspjehu”, iako nijedna od tih diploma ne garantuje ni najmanje uspjeha u životu. Jer sve ovo je danas “reciklaža” i “inflacija”, jedna velika suvišna hrpa “ničega”.
Kad ovome pokušate da date smisao, shvatite da ljudi ne žive u virtuelnoj realnosti, već u “virtuelnoj irealnosti”, i zaista se pitate šta je gore: njihova stvarnost mimo telefona i računara (očigledno osiromašena), njihova virtuelna realnost (ono što bi trebalo da je sadržajnije od dosadne svakodnevnice) Ili možda njihova “virtuelna irealnost”? Ovo poslednje je onaj krajnji oblik apsurda koji je kombinacija dosadne besadržajne rutine stvarnog života i virtuelnog života današnjih ljudi, a zaprepašćuje činjenica da sve veći broj ljudi srlja u nju.
Istinske društvene razmjene korisnih i kvalitetnih sadržaja i informacija je najmanje, vlada sveopšte siromaštvo smisla i uvida. Često, gledajući postove sa websajtova (bilo prijatelja ili stranica), vidjećete da mnogi od njih vrte jedne te iste teme, ili “reciklirane” tekstove, a posebno prednjače oni sa senzacionalnim naslovima iza kojih se kriju besmilene informacije, laži i tračevi o nekim navodno “javnim i poznatim ličnostima” za koje niko i ne zna, i koje me ne zanimaju ni najmanje. Zapitam se opet: zar uopšte više postoje neke posebne “javne ličnosti”? Danas je sve javno, danas je svako “javan”, danas jednostavno nema potrebe za “javnim”…samo što se, na žalost, popularnost mjeri glupošću i trivijalnošću , što veća trivijalnost, to veća popularnost.

DRUŠTVENE OBAVJEŠTAJNO-OGOVARAČKE SLUŽBE

Valja se zamisliti i zapitati: zašto poslodavci danas uopšte traže CV-ije i biografije onih koje “testiraju” za zapošljavanje? Zaista nema potrebe za tim. Gotovo čitav “timeline” korisnika imate “na izvol’te”, a sve i da neće priznati, odlično znamo da će provjeravati naloge i “uhoditi” kolege i zaposlene na društvenim mrežama - a ponekad i ucjenjivati i vršiti mobing, direktno ili indirektno. Takođe jako dobro znamo da će i dobijanje posla, odbijanje aplikacije za posao,  kao i dobijanje otkaza ponakad zavisiti od toga koliko su vas dobro “uhodili”, elem, sakupili informacija o vama. 
I ne samo to, društvene mreže su postale “Društvene Obavještajne Službe” i kada su u pitanju sve ostale sfere života: uhode se supružnici, uhode se sadašnji i bivši prijatelji, uhodi se rodbina, uhode se komšije, uhode se zaposleni, pucaju veze, razvode se brakovi, propadaju prijateljstva. 
Rečenice poput: “Znaš li šta sam mu/joj pročitao na profilu!?”, “Jesi li vidio šta je izbacio na Facebooku/Instagramu/Twitteru?”, “Jesi li pročitao na Facebooku/Instagramu”? je postala ogovaračka frazeologija novog doba. Ljudi su još jednom pokazali da su najsposobniji u gledanje preko “Zida” u tuđa “dvorišta”, iako su njihova sopstvena ili prazna ili puna smeća i otpadaka koje nisu radi da počiste. 
Login in, Welcome! Da, welcome u “javne komunalne mreže”.

MREŽE ZA LIJEČENJE KOMPLEKSA

Sada i vi možete izgledati neprirodno, izoperisano i izvještačeno, iako nemate novca za estetsku hirurgiju. Da, Instagram. Taj divni instagram gdje je sve savršeno, gdje je sve "fantastično", "raznobojno" i "veselo", gdje su sve žene lijepe, ili možda lijepe za slijepe? Čini se da je Instagram dobro poslužio djevojkama i ženama koje pate za korektivnim i estetskim plastičnim operacijama, a nemaju novca za njih, kao i onima koje su se  podvrgle istima, ali bi još malo da se “taknu” u aplikacijama za obradu fotografija, s obzirom da plastične operacije djeluju "adiktivno". Dosada, nezadovoljstvo, manjak samopouzdanja, momenti mazohizma, ili ekstremni oblik dismorfije? Ne možete reći da se teži nekom estetskom savršenstvu, jer sve djeluje prilično groteskno i nerealno, a jedini efekat koji se postiže je “kopija kopije”. 
Oni koji se “brane” time kako ih hvataju “momentu umjetničkog nadahnuća” možda bi valjalo da prvo prouče istoriju umjetnosti.
Ovo, nažalost, nisu momenti umjetnosti niti umjetničkog nadahnuća, ovo su momenti poruge istinskoj umjetnosti. Umjetnost ne trpi kopije.

U POTRAZI ZA SADRŽAJEM I SMISLOM

“Besadržajno” nazivam sve ono što je dostiglo krajnju tačku apsurda. Primjeri su statusi i obavještenja tipa:”Danas sam u toliko i toliko sati otišao do te i te prodavnice i kupio kilo teletine”, a onda nakon toga: ”Javljam se iz WC-a i trenutno sjedim na WC šolji i vršim nuždu”. Nemojte me pogrešno shvatiti. Ne pokušavam iskontrolisati ničiji sadržaj, niti iko od nas ima pravo da kontroliše tuđe sadržaje. Samo se nalazim u ulozi posmatrača koji se previše dugo nadao da je u ovom današnjem “vrlom novom svijetu” inteligencija ljudi iole razvijenija nego prije 100/200/300 godina, da su ljudi svjesniji, trezveniji, kulturniji, normalniji - da makar rade na sopstvenom razvoju, umjesto što su toliko uporni u “tapkanju u mjesto” i “valjanju u sopstvenoj svakodnevnoj žabokrečini”. Da li su nam društvene mreže zaista omogućile da vidimo i shvatimo koliko je ljudi bez istinskog života tamo vani? I nije problem što ne vide smisao, problem je što ne pokušavaju da ga pronađu.

Ulogujem se, osmotrim poneki dobar post prijatelja i pratilaca i pročitam. Srećom i dalje ima tih kvalitetnih ljudi s kojima se mogu povezati i pronaći i čije sadržaje rado pratim. Odgovorim na po neko pitanje. Skrolujem, ali bolje da se zaustavim…sve slične obavijesti koje služe da samo upotpune nečiji dan i “dnevne obavijesti” na nivou osobe koja ima smetnje u mentalnom razvoju. I poneka namjerna “senzacija” koja vrijeđa sivu masu. 
I shvatim: Makar za mene i dalje postoji stvarnost mimo virtuelne i apsurdne irealnosti. Nije mi mjesto ovdje. 
R.I.P onim starim dobrim društvenim mrežama s početka, kada su ljudi zaista pokazivali i dokazivali svoju istinski genijalnost. Nije im čudo što su se povukli.

​LOG OUT.