Duhovno buđenje i njegova tamna strana o kojoj većina ljudi nikada ne govori

Duhovnost je povezanost sa sobom i sa svime što jeste. To je zaista lijepo i čarobno iskustvo sjedinjena sebe sa svime oko sebe, sa Bogom. Pitanje je ipak, kako doći do te tačke? Kako postajemo duhovniji i kakvo je zapravo to putovanje na duhovnom putu?

Postoji mračna strana duhovnog buđenja i, da budemo iskreni, većinu vremena sam proces je vrlo nezgodan.

Put ka otkrivanju vašeg duhovnog sebe nije nimalo glatak, pun je  "jama i blata", i mnogo je prepreka na tim "cestama". Neću sjediti ovdje i lagati vas da sam prosvijetljeni guru sa savršenim životom. Neću vam reći da je duhovnost samo savršena i lijepa. Jer nije.

Duhovnost postaje lijepa kada shvatite da je putovanje ono što je bitno u svemu. Jednom kada prihvatite sebe, druge i svoja iskustva onakvima kakva ona jesu.
Postati duhovnijim znači da morate biti u stanju gledati sebe, druge ljude i situacije sa malo ili nimalo pristranosti. Duhovnost nas uči oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili. Ona nas uči da shvatimo lekcije u svakoj boli prije nego što se bol i rane mogu zacijeliti.

To uopće ne djeluje kao savršena slika, zar ne? Ne bi li vas duhovnost trebala smiriti i učiniti sretnijima?
Mnogi ljudi ovo ne znaju, ali ono što obično pokreće duhovno buđenje jeste veći životni ili traumatični događaj.  Ovi životni periodi često nas bacaju s jednog kraja na drugi, ponekad gore, ponekad dolje. Tada život započinjemo gledati iz drugačije perspektive, a često to vodi u potragu za duhovnim blagom.
Počinjemo tražiti odgovore, znajući da mora postojati razlog za sve što nam se događa. Mogu se pojaviti nove senzacije poput pojačanog sluha, osjećaja i viđenja nečeg višeg od ove realnosti. Napokon počinjemo prihvaćati ideju da možda ovo iskustvo ima i više od onoga što se može primijetiti golim okom. Stalno tražimo odgovore.

Kada se počnemo buditi, često se osjećamo potpuno nepovezano sa onima oko nas,  kao da se odvajamo od starih života. To je prekrasno, zbunjujuće i bolno u isto vrijeme.
Ono što se zapravo događa je da se naša duša budi i traži da "otkopamo" ono ko smo uistinu. Kako možemo otkopati autentično sebe, a da ne otkopamo one aspekte sebe koje baš i ne volimo? Kako možemo izliječiti aspekte sebe, a da prethodno sebi ne priznamo rane?

Probuditi se znači gledati sve u sebi i sve oko sebe. Morate pogledati sebe, svoj život i ono u svom životu. Morate duboko i pažljivo zuriti u situacije koje se pojavljuju pred vama. Tada počinje iscjeljenje i preobrazba.

Duh nas vodi na put kada otkrivamo svoju duhovnu stranu. On nas ne tjera na ovaj put da bi nas povrijedio ili nam naudio, već da bi nas izliječio i pomogao nam da opet postanemo cjeloviti.
Moramo se sjetiti da povećanje vibracije ne znači samo živjeti pozitivan život i misliti samo sretne misli. Siljenje sebe na pozitivno razmišljanje i ponašanje  oduzima puno energije i vremena, pogotovo ako ste još uvijek slomljeni iznutra. Morate se vratiti svom autentičnom jastvu kako biste uskladili svoju vibraciju sa istinski duhovnim iskustvom. Da biste se vratili svom autentičnom jastvu, morate zacijeliti sve rane koje više ne želite u svom životu.
Put ka duhovnosti je neuredan, trnovit, i pun prepreka i iskušenja. Ali putovanje je lijepo, a krajolik oduzima dah.