Efekat posmatrača: kada svjedoci nasilja ne žele pomoći žrtvi

Prije nekoliko godina, jedna mlada žena je izbodena nožem nasred ulice u stambenom području u New Yorku. Ova mlada žena je umrla zbog zadobijenih rana.

Iako se ovo ne događa vrlo često, vijest i događaj nisu privukli puno pažnje javnosti. Međutim, ono što je ubrzo nakon ovog događaja privuklo pažnju štampanih medija bio je takozvani fenomen zvani: efekat posmatrača.
​
Što se dogodilo? Najčudnije u cijelom događaju je to što je barem 38 svjedoka svjedočilo ubistvu i niko od njih nije intervenisao kako bi pokušao spriječiti ovaj zločin. Ubici je trebalo više od pola sata da ubije ovu ženu po imenu Kitty Genovese. Ono što je zaista nevjerovatno i teško za povjerovati je da u ovom slučaju niko nije pokušao pomoći mladoj ženi. Niko od 38 svjedoka nije pozvao policiju. Svi su samo posmatrali, ali niko nije htio intervenisati. 

Kada su ljudi počeli tražiti razloge zbog čega nisu htjeli pomoći, mogle su se čuti fraze poput "dekadentnog morala", "dehumanizacije u urbanom okruženju", "otuđenje" i "egzistencijalni očaj". Međutim, u to su vrijeme previđali su se neki drugi faktori. 

Ovaj slučaj jasno ilustruje fenomen zvani "efekat posmatrača". Efekat posmatrača ili oslobađanje od odgovornosti odnosi se na slučajeve u kojima ljudi koji svjedoče nekom zločinu u javnosti ne nude nikakvu pomoć žrtvama u prisustvu drugih ljudi.

Socijalna psihologija je dugo i detaljno proučavala ovaj fenomen. To je psihološki fenomen koji pokazuje da je manje vjerovatno da će neko intervenisati u vanrednoj situaciji kada ima više ljudi okolo, nego onda kada je sam.

Zašto niko nije pomogao Kitty Genovese?
Osoba koja svjedoči nekoj vanrednoj situaciji kao što je napad nožem ili pokušaj ubistva je u sukobu sa samom sobom. Postoje etička i moralna pravila koja upućuju na to da bi trebalo pomoći žrtvi. Međutim, postoje i racionalni i iracionalni strahovi o tome što se može dogoditi osobi koja pomaže.

Iza svega je strah od tjelesne povrede, sudjelovanje u policijskim postupcima, neugodnost kada vas posmatraju drugi ljudi i druge nepoznate opasnosti. Svi ovi faktori doprinose vjerovatnosti da niko neće intervenisati, tj. da će se drržati po strani kao pasivni posmatrač.

Razgovarajmo o faktoru prisutnosti drugih prolaznika. U slučaju mlade Kitty Genovese, svaki promatrač je znao da postoje drugi ljudi koji promatraju ovaj strašni zločin. Međutim, niko nije znao kako su ostali reagovali.

Na ovaj način, odgovornost za pomoć osobi u nevolji se širi na sve ostale promatrače. Svi dijele krivicu zbog neintervenisanja, a možda su i pomislili da je neko već morao pokušati pomoći ili pozvati policiju.


Efekat posmatrača se ne događa kada postoji samo jedna osoba
Ako postoji opasnost i prisutan je samo jedan prolaznik, postoji samo jedna osoba koja može pomoći. Da, mogli bi izabrati da ne pomognu, ali pritisak da se interveniše isključivo je sada na njima, te je veća vjerovatnoća da će pružiti pomoć. Međutim, kada je prisutno nekoliko prolaznika, svi oni dijele isti pritisak. I obično se završava tako što niko uopšte ne pomogne.

Drugi razlog je da se potencijalna krivica dijeli među svim promatračima. Postoje dokazi da moralno ponašanje pojedinca nije odvojeno od njihovih misli o kazni ili nagradi.

Razumno je pretpostaviti da je u okolnostima u kojima grupa ljudi dijeli odgovornost, kazna ili pojedinačna krivica mala ili nepostojeća. Radi se o sljedećoj logici: "Bilo ko od prisutnih se mogao uključiti i intervenisati, stoga ne moram kriviti sebe zbog toga što nisam pomogao".

Možda je neko već pomogao
Kada su u hitnoj situaciji prisutni drugi ljudi, njihovo ponašanje ili reakcije često se ne mogu promatrati. Ako je ovo slučaj, onda bi svako od njih mogao pretpostaviti da je neko od ostalih već dužan preduzeti neke radnje, da neko mora na neki način pomoći.

Ovo takođe ublažava ličnu odgovornost jer se misle da će lična pomoć biti nepotrebna ili čak štetna. Stoga, u situaciji u kojoj postoje posmatrači čije se ponašanje ne može jasno promatrati i o čijim motivima ne znamo ništa, svako može racionalizirati nedostatak svog djelovanja jer "neko drugi mora riješiti problem". Radi se o automatskom skidanju krivice i odgovornosti sa sebe, a ljudi su itekako skloni tome - čak i onda kada neko umire na njihove oči.

Što je više ljudi okolo, to je manje vjerovatno da će neko pomoći
Ovo istraživanje nas dovodi do zaključka da što je više prolaznika i posmatrača oko nekog događaja, to je manje vjerovatno da će bilo ko od njih pružiti pomoć. Ako se i odluče pomoći, njihova pomoć će doći sporo. "Efekat posmatrača" je tužna i okrutna stvarnost života.

Kako možemo dokazati ovu teoriju? Pa, za početak, "kriznu situaciju" treba vještački izazvati. Svaka uključena osoba ne bi smjela imati komunikaciju sa drugima, tako da neće moći pogoditi njihovo ponašanje, motive, misli itd.

Konačno, eksperiment bi trebalo da nam omogući da procijenimo brzinu kojom ljudi reaguju tokom neke hitne situacije. Neki prošli eksperimenti su već dokazali ovu teoriju.


"Efekat posmatrača" u društvu
Efekat promatrača možemo pronaći u mnogim situacijama u našem svakodnevnom životu. Nažalost, fenomen vršnjačkog nasilja u školama je trenutno u centru pažnje, jer je itekako rasprostranjen, a on je jasan primjer efekta pasivnog posmatrača. Zašto ljudi ne pomažu osobi koja je zlostavljana? Efekat posmatrača mogao bi barem djelomično objasniti tu situaciju, jer je jedan od ključnih faktora tišina tokom promatranja.

Efekat posmatrača takođe možemo uočiti i u mnogim firmama ili organizacijama. Nije neuobičajeno da postoji nepravedna struktura i podjela plata ili radnih uslova. U takvoj situaciji, efekat posmatrača može objasniti zašto niko ne čini ništa kako bi pomogao da se ovakav loš tretman zaposlenih i saradnika okonča. 

Ljudi vjerovatno neće pomoći u vanrednim i hitnim situacijama ako postoji više ljudi koji svjedoče nemilom događaju. Postoji zajednička odgovornost među svim posmatračima. Nažalost, postoji i nekoliko faktora koji objašnjavaju ovaj fenomen. Kada djelamo samo kao dio društvene skupine, a ne kao pojedinac, teško nam je pomoći bilo kome. 
Trebalo bi se angažovati i pokazati kao neko ko može uticati na loše događaje oko nas, umjesto što dozvoljavamo da drugi utiču na nas i naše postupke. ​​​​