Ehoizam - kada radije ostajete nezapaženi

Stephanie Parsley Photography

Ehoisti su u osnovi suprotnost narcisima koji vole biti u središtu pozornosti. Ljudi sa ehoizmom bježe od "svjetla reflektora" i radije ostaju neprimijećeni. Nastavite čitati da biste saznali više o ovoj temi!

Pojam "ehoizam" postao je popularan posljednjih godina. David Dean, američki psihoanalitičar, prvi je put skovao ovaj izraz 2005. Ehoizam opisuje ljude koji nisu u stanju prihvatiti komplimente, koji usvajaju osobine drugih umjesto da razvijaju vlastite i koji ne žele tražiti pomoć.

Ako je osoba sklona ehoizmu, ta će karakteristika uvijek biti prisutna u njihovoj ličnosti. Stoga ehoiste često privlače ljudi s narcisoidnim ponašanjem. Ehoista zaostaje, jer narcis zauzima čitav prostor. Kada narcisi postanu nasilni, ehoisti često krive sebe za njihovo zlostavljanje.
Ehoizam nije poremećaj, već osobina koju je lakše razumjeti kada je konceptualiziramo kao strategiju preživljavanja. Ehoisti misle da, ako se žele osjećati sigurno i voljeno, moraju što manje tražiti i zahtijevati od drugih ljudi. Istodobno su mišljenja da moraju dati sve što mogu.

Ostati u sjeni
​Prema riječima Dr Craig Malkin, psihologa, istraživača i autora Rethinking Narcissism, ehoizam je intenzivan strah da se ne bude narcisoidan na bilo koji način. Za razliku od narcisa koji žele privući pažnju i osjećati se posebno, ehoisti se boje pozornosti.
Malkin i njegovi kolege otkrili su da će se ehoisti vjerojatnije složiti, na primjer, sa sljedećim izjavama: "Bojim se postati teret drugima" ili "Kada me drugi pitaju o mojim sklonostima, osjećam se izgubljeno".
U svom najbezazlenijem obliku, ehoizam može dovesti do servilnosti (koji inhibira izražavanje misli i želja). U svom najekstremnijem obliku oboljeli potpuno gube glas. To takođe može dovesti do potpune izolacije.

Ehoizam potiče iz djetinjstva
Do sada istraživači nisu uspjeli otkriti uzrok ehoizma. Međutim, većina stručnjaka slaže se da roditeljstvo igra presudnu ulogu u njegovom razvoju.
Čini se da su ehoisti emocionalno osjetljiviji od većine ljudi. Osjetljivo dijete kojeg roditelji sramote ili kažnjavaju zbog izražavanja svojih potreba, može se boriti sa ehoizmom u odrasloj dobo.

Ako dijete ima narcisoidnog roditelja, tom će djetetu biti vrlo teško čuti ili saznati vlastite misli i želje. Međutim, isto iskustvo može stvoriti i narcisa koji ponavlja ponašanje svojih roditelja jer vjeruje da je važniji od drugih ljudi. Zasad stručnjaci ne znaju da li neki urođeni aspekat određuje hoće li dijete razviti narcistička ili ehoistična obilježja.

Međutim, istovremeno je takođe važno znati da ne postaju sva djeca narcisoidnih roditelja ehoisti. Isto tako, nemaju svi ehoisti sebične roditelje.
​Suprotno onome što možda mislite, ehoisti nisu nužno pasivni. Zapravo, većina njih aktivno pokušava otkriti i pratiti što trebaju drugi ljudi. Ehoisti mogu biti i dobri slušatelji, ali im je manje ugodno otvoriti se drugim ljudima. To je zato što njihov strah da će postati teret utječe na njihove komunikacijske vještine.

Kultura i pol
Muškarci s ehoizmom rijetko traže terapiju. Stručnjaci vjeruju da je to zato što se osjećaju posramljeno ili slabo ili nemuževno. U kulturama u kojima pol i status imaju veću težinu u odnosima moći, ehoizam i narcizam su često vidljiviji i čini se da su prirodni poredak stvari.
Mnoge žene vjeruju da je opasno tražiti više i potvrđivati ​​se u vezama. Emocionalno nasilni muškarac koji zlostavlja svoju ženu može je spriječiti da izrazi svoje misli. Najveći je problem što se na društvenu prilagodljivost i stalnu brigu o tuđim potrebama obično gleda kao na pozitivne osobine. Međutim, ehoisti su naučili preživjeti ignorirajući vlastite potrebe i osjećaje.

​Kulturni faktor
U nekim se kulturama tiha patnja smatra prikladnom. U drugim slučajevima, traženje pomoći se smatra nepoželjnim. Ehoizam stoga može biti i odraz svojevrsnog ispiranja mozga. To pruža objašnjenje u određenim političkim kontekstima u kojima se pojedinci ponašaju štetno u ime moćne osobe ili organizacije.

Suočavanje sa ehoizmom
Ideja da se ove tendencije stave pod kontrolu je vrlo složena, jer ima mnogo procesa koji nesvjesno utiču na ehoizam. 

Ako osoba s ehoizmom ode na terapiju kako bi analizirala što se događa, možda će moći utvrditi odakle dolazi ova njihova tendencija. U ovom slučaju, terapija između ostalog nudi priliku za istraživanje bolnih osjećanja i sjećanja u sigurnom okruženju. To je prilika da onaj koji pati shvati da njihova trauma iz djetinjstva nije bila "normalna".
​
Na kraju, ako imate problema da govorite u svoje ime, terapeuti mogu uključiti određene elemente u seanse kako bi bili sigurni da se osjećate sigurnije. Uz to, kreativno pisanje i poezija izvrsni su alati koji vam mogu pomoći da pronađete svoj glas. 

(reference: 
exploringyourmind.com)