Fridrih Niče: gdje je pogriješilo savremeno čovječanstvo

Poznati njemački filozof Fridrih Vilhelm Niče (1844-1900), vjerovatno je stvorio jednu od najrevolucionarnijih i najšire interpretiranih škola misli i razmišljanja u svom kratkom životnom vijeku. Sa njim su rođeni novi pogledi na svijet i život i načini razumijevanja svijeta i ljudske prirode.
Pokušavao je ukazati ljudima na njihove sopstvene greške, okove, zatvore, načinjene od misli i uma u kojem je čovjek zarobljen, dokazivao je da su se ljudi zatvorili u sopstvenom umu iz straha -  straha od života, sebe i sopstvene slobode.

"Velike epohe našeg života su one kad se usuđujemo da svoje zlo prekrstimo u ono što je najbolje u nama."
- Fridrih Niče - 

Niče je vjerovao da je korijen mnogih naših problema što smo zanemarili zdrave ideje i ideale iz antičke Grčka koje su se ticale poboljšanja prvo pojedinca, pa stoga i samog društva, što bi bio prirodni rezultat. Umjesto da slijedi provjerene i prave ideale, čovečantsvo se izgubilo i počelo da juri one nepostojeće. Ljudi su se previše skoncentrisali na razum, koji nas u mnogo čemu ograničava, zatvorili se u sebe, i tako počeli da zanemaruju život. Ovako su počeli da gube slobodu, il da je “prodaju” za lažne sigurnosti. Ono što se smatra napretkom u modernom društvo je, prema Ničeu, samo degradiralo ljudski rod. Čovječanstvo se prevarilo u svojoj slijepoj odanosti nepostojećim idealima (npr. previše akcenta na naučna dostignuća), zanemarivši stare dobre učitelje i učenja. Zato je Niče prilično skeptičan prema svakoj vrsti modernosti i naizgled “napretka”, jer taj napredak nije poboljšao ljudsku prirodu, nije doveo do manje zla, a više dobra u svijetu, nego naprotiv.

"Došao sam vam pomoći, a vi se tužite što ne želim s vama plakati"
 F.Niče

On smatra da savremi svijet i savremeno okruženje skriva nešto ne baš lijepo: gorčinu prema životu, ono šta nam se dešava i ono što nam se ne sviđa. Čovjek želi pobjeći od sebe. Savremenost, modernizacija i “napredak” nisu učinili da je čovječanstvo srećnije.

ŠTA JE, PREMA NIČEU, UZROK BOLESTI I TRAGEDIJE ČOVJEČANSTVA
Ljudi su postali hipnotisani osjećanjem savršenstva koje projektujemo ka spolja, ne radeći na sebi. Uvijek ka spolja, jer želimo pobjeći daleko - daleko od naše istinske prirode. Današnji “savremeni” čovjek pokušava sve riješiti na brz i jednostavan način, a da prvo ne sagleda korijene i uzroke problema koji leže u samoj njegovoj prirodi.
Naša kazna i naša sudbina: prevazići svaku simboličku, neopipljivu (iako važnu) formu, zanemariti svaku vrijednu ideju, zaboraviti na sve lekcije iz istorije čovječanstva, i preći samo na materijalnu formu i rješavanje materijalnih pitanja i problema koje je izazvao arogantni ljudski um. Riješiti sve na jednostavan, brz i lak način: ukidanjem, poništavanjem i smrću. Brzo, lako i efikasno, bez razmišjanja o uzrocima i posljedicama koji leže u samoj ljudskoj psihi. Bacite još koju bombu negdje, započnite još koji rat i mislite da će to rešavati probleme u svijetu i među ljudima? Neće, to samo rađa još veće probleme, i nesagledive posljedice.

UTICAJI NA NIČEA
Sokrat je možda otvorio vrata njegovim mislima, odvajajući dionizijsko (život) i apolonijsko (razum). Ali Platon je bio taj koji je izvršio najveći uticaj ispunjavajući Sokratovu metodu (plodovi znanja, dostignuća razuma), kao i tragediju*.

Otkrivanje ove podjele i hijerarhije potom se odrazilo na hrišćanstvo. Hrišćanstvo je govorilo o životu kao pripremi za smrt, ili kao dolinu suza. Smrt je bila kazna, a nebo nagrada za “moralan” život. Ova ideja se odlično uklapala među ljude koji su bili izmoreni glađu, kugom i nadom za bolje sjutra. Pati sada, a nakon toga ćeš dobiti nagradu. Ali samo oni koji se dovoljno napate će je zaraditi. Ovo je bio način da se objasni zašto dobri, svevideći i pravedni Bog šalje patnje ljudima i zašto ih toliko muči. Na sva njihova pitanja, moglo seodgovoriti tim riječima i citirati Biblija koja bi potkrijepila tvrdnje "moćnih".

"Ne vjeruj onome koji ima nagon da kažnjava."
Fridrih Niče

OSUDILI SMO SEBE NA ROPSTVO
Ovako smo, prema Ničeu, kreirali skalu vrijednosti zasnovanu više na slijepoj i neosnovanoj vjeri, nego na razumu koji nam ukazuje šta se zaista zbiva. U međuvremenu smo počeli da gradimo nauku, najbolje rješenje koje smo ikada imali kako bismo pobjegli od sopstvenih mračnih misli i osjećanja.
Ono čemu smo se nadali osnivanjem nauke kao model je da shvatimo našu sudbinu i zađemo dublje u njene zakonitosti. Čovječantsvo je pokušalo i dan danas pokušava da sve objasni matematičkim formulama, čak i zakonitosti života i sudbine. To je slično metodama koja razna preduzeća koriste kako bi predvidjela šta će potrošači kupovati sljedeće.

Niče se suprotstavlja ovom savremenom površnom načinu razmišljanja svojim nihilizmom, na osnovu čega zasniva svoje djelo “Kako filozofirati čekićem”*. To je najdestruktivniji dio njegove filozofije. Ono je napad na tradicionalna znanja i njegove rezultate, posebno zapadnu kulture i sve što ona odražava.

NIHILISTIČKI PESIMIZAM I POJAVA NATČOVJEKA
U dijelu svoje filozofije nihilizma, Niče nam objašnjava zašto misli da smo bolesni i zašto je ono što se desilo u Grčkoj početak tragedije za sve nas. Njegov odgovor je sličan onome što se desilo sa prosvetiteljstvom i antropocentrizmom. Ali ima veoma različit ton i značenje.

Za razliku od mislioca prosvetiteljstva, Niče nije vjerovao da će nas nauka spasiti. Niče je zapravo smatrao da nauka nije ništa drugo nego zamjena za religiju, ali inteligentnija i dinamičnija. To je bila “religija” koja je upravo otkrila našu ogorčenost prema životu. Kao rezultat toga, takođe je razotkrila je našu bolest i "represiju" naših najosnovnijih instikata.

Još jedna manifestacija bolesti savremenog čovjeka, pored institucionalizovanih religija ili nauke, je prema Ničeu način na koji se koristi jezik.
Isto kao što pokušavamo svesti život na matematičke brojeve, jednačine i formule, tako pokušavamo sve svesti na riječi, definicije i koncepte. A jezik je manjkav, mnogo toga se ne može izraziti jezikom, ma koliko se trudili.  Jezika je poput fikcije, kolektivne alatke koju koristimo pokušavajući da pronađemo i objasnimo istinu. I da bismo bili sigurni da smo “utvrdili” istinu, imamo potrebu da sve klasifikujemo, objektifikujemo, definišemo, svedemo na riječi i brojke. Život ne funkcioniše tako.

Kako sam to mogao samo podnijeti? Kako sam svladao i prevladao takve rane? Da, u meni ima nešto neranjivo, nešto što se ne može sahraniti, što razara stijene: to se zove moja volja. Šutljivo kroči ona, nepromjenljiva godinama." 

Šta je Niče predlagao kao rješenja za ove ljudske boljke i manjkavosti? Smatrao je da čovjek mora ulagati i razvijati sopstvene vrijednosti, dok se ne izrodi u natčovjeka. Natčovjek je neko ko bi živio svoj život dovoljno dobro i kvalitetno, da bi poželio da ga ponovi i živi iznova. Čovjek treba da počne od sebe, svaki pojedinac prvo mora početi da mijenja sebe i živi život u skladu sa visokim idealima, tj. to mu mora mu biti omogućeno. Drugim riječima, promjena svijesti svakog pojedinca će voditi do stvarnog napretka i poboljšanja društva. Tek s napretkom svakog pojedinca, društvo može napredovati kao cjelina. Svaki ostali napredak u društvu je varka, jer mnogi ne napreduju, a čovječanstvo, gledano kolektivno, ipak nije srećno.

O Ničeovoj filozofiji bi se moglo pisati i pričati neprestano, ali ovo što je gore opisano je najdinamičniji i najpoznatiji dio njegovog sistema.


Napomene:
*„Kako filozofirati čekićem“ je podnaslov djela, „Sumrak idola“, jedno od poslednjih koje je objavio
* Grčka kultura, slavljenje plemenitosti. Prema Ničeu, Grci smatraju da je psihu u dihotomiji Dionis (iracionalno, strastveno, divlje) – Apolon (disciplinovano, harmonično, iracionalno, divlje). Grčka kultura je dožvjela trijumf kada je među njima uspostavljena harmonija, tj. kada je razum Apolona počeo da kanališe sirovu energiju Dionisa u kreativnost i inventivnost.