Hipernezavisnost - pretjerana potreba za slobodom kao posljedica traume

​Da li ste možda jedna od onih ekstremno nezavisnih osoba koja više voli da se ne druži ni sa kim? Fokusirate li se samo na sebe jer ste prestali vjerovati drugim ljudima?

Razmatramo zašto je to tako. Hipernezavisnost nastaje kao rezultat duboke emocionalne traume uzrokovane napuštanjem, narušenim povjerenjem ili izdajom. Ova osobina je prisutna kod ljudi koji uvijek odbijaju svaku vrstu pomoći, koji idu kroz život izbjegavajući obaveze u vezama i odnosima i koji kažu da više vole samoću i sopstvenu slobodu od bilo kakvog društva, veze ili odnosa.

Zapanjujuće je kako, povremeno, nešto što se percipira kao jaka vrsta nezavisnosti može otkriti dublji problem, kao u slučaju psihološke traume. Jer, iako je istina da je zdravo razvijati osjećaj slobode sa kojim možete sami odlučivati ​​i djelati, postoje i oni ljudi kod kojih to dovodi do pomalo patološkog ponašanja. Mislimo na one  ljude koji na kraju gube priliku da ostvare smislene i obogaćujuće odnose. Zaista, ovi ljudi koji, iako se čini da više vole svoju slobodu od bilo kakvog vezivanja, i preziru ljubav i prijateljstvo u svim njegovim oblicima, nisu baš sretni. Jer, u dubini svog bića osjećaju težinu tuge, pa čak i očaj najdublje usamljenosti.
​
Karakteristike hipernezavisnosti
Hipernezavisnost je ponašanje u kojem je osoba previše nezavisna i samodovoljna. Međutim, šta znači biti „previše nezavisan“? Ovu vrstu ponašanja oblikuje strah, kao i većina disfunkcionalnih ponašanja. U ovom konkretnom slučaju, govorimo o nekome ko izbjegava veze, odnose, prijateljstva ili partnere iz 'straha' da će biti izdani, napušteni, povrijeđeni, itd. Strah od takvih situacija je ono što uzrokuje klasično ponašanje izbjegavanja. Na primjer, ovi ljudi mogu, nakon što su upoznali nekoga, izabrati da nestanu bez riječi (tj. skloni su ghostingu). Dalje, ako shvate da počinju razvijati osjećanja prema nekome, odmah doživljavaju instinkt za bijegom. To je zato što se boje da će im se desiti ista vrsta bola koju su pretrpjeli u prošlosti.
Hipernezavisnost je suprotan pol afektivne zavisnosti. Ipak, oba stanja gotovo uvijek imaju zajednički element: traume iz djetinjstva. U tu svrhu, istraživanje koje je proveo Univerzitet George Mason naglasilo je kako posttraumatski stresni poremećaj posreduje u načinu na koji se stvaraju veze sa drugim ljudima. Pogledajmo koje karakteristike definiraju hipernezavisni profil.

Biti nezavisan je dobro. To znači da ste jaki i samodovoljni, da možete raditi stvari za sebe i preuzimati svoje potrebe. Međutim, ako tvrdite da vam niko ne treba, da ne znate kako živjeti sa drugima i izbjegavate sve vrste odnosa iz straha da ćete biti povrijeđeni, to nije samo nezavisnost.

Oni su radoholičari
Ovo je jedna od glavnih karakteristika. Zaista, opsesija da budete na neki način zauzeti većinu vremena je uobičajeno ponašanje hipernezavisne osobe. Ovo su ljudi koji svoje živote usmjeravaju ka cilju i opsesivno su fokusirani na njega. Tako visoki radni ciljevi služe i kao izgovor za izbjegavanje svih vrsta obaveza. Na primjer, prijateljstva, porodice i partneri.

Oni nikada ne delegiraju niti traže pomoć
Ljudi sa hipernezavisnim karakterom 'mogu sve podnijeti' (ili se barem tako čini). To su one ličnosti koje nikada ne traže pomoć čak i ako se cijeli svijet rušio oko njih. Oni nikada ne delegiraju jer bi to značilo da bi njihov autoritet i snaga bili uklonjeni. Jer, ako postoji nešto za čim žude, to je da budu odlučni, efikasni i da sve riješe bez ičije pomoći.

Imaju hermetičnu i suzdržanu ličnost
Ovo su hermetične (zatvorene) ličnosti. Ponašaju se kao hladne ljudske tvrđave. ​Sve kriju i potiskuju. Nije važno da li prolaze kroz hiljadu problema, nikada ni sa kim neće podijeliti ono što osjećaju ili što ih brine. Ne samo da su tvrdoglavi da ne dijele svoj fizički prostor ni sa kim, već je i njihova emocionalna sfera izuzetno privatna. 

Donose jednostrane odluke
Ovi muškarci i žene imaju velikih poteškoća u životu sa drugim ljudima. Na radnom mjestu uvijek su u neslaganju sa drugima što otežava izvođenje timskih projekata. Frustriraju se ako stvari ne idu onako kako oni žel. Ne dijele ideje, ne slažu se, ne znaju razgovarati i ne rade dobro u timovima.

Osim toga, što se tiče odnosa, rijetko uspijevaju održati partnerske ili prijateljske odnose. Oni uvijek donose jednostrane odluke i neizrecivo su uvrijeđeni ako se ne uradi ono što predlažu.

Nikako ne vole kada im je neko potreban i da su oni nekome potrebni
Još jedan dokaz koji definiše hipernezavisnost je osjećaj "gušenja" kada shvate da im je neko potreban. Na kraju krajeva, ljubav znači doživjeti želju da budete bliski sa drugom osobom, da dijelite vrijeme, život i iskustva. Ipak, emocionalna vezanost je nešto što žele izbjeći po svaku cijenu. Oni ne žele da im neko treba ili da oni ikome trebaju. Samo na taj način izbjegavaju rizik da budu povrijeđeni ili izdani.

Uzrok hipernezavisnosti
Dr Michael B. Sperling je specijalista za poremećaje vezanosti. U jednom od svojih radova on naglašava važnost nastavka istraživanja kako poremećaji vezanosti u djetinjstvu utiču na nas u odrasloj dobi. U stvari, on tvrdi da je hipernezavisnost posljedica izbjegavanja vezanosti. Prema Dr Sperlingu, ova vrsta privrženosti nastaje kada dijete shvati da ne može računati na ljubav, podršku i zaštitu svojih staratelja. Prije ili kasnije, prestane tražiti ono što ne dobije. Prestaje da plače, potiskuje svoje emocije i, u mnogim slučajevima, postaje samodovoljno u ranoj dobi. Sve kao posljedica odsutnosti i emocionalno hladnih roditelja. Ova trauma iz djetinjstva koja je uključivala prekid afektivne veze sa njihovim primarnim skrbnicima često znači da prestaju vjerovati drugima. Postaju udaljeni, tajnoviti i duboko uplašeni. Plaše se intimnosti, bliskosti i ljubavi u bilo kojoj formi. U stvari, pretpostavljaju da će ih izdati onaj ko ih voli i da bi se moglo ponoviti ono što se nekada dogodilo. Ako vam ovo zvuči poznato, nemojte oklijevati da potražite stručnu pomoć. Zapamtite da je promjena uvijek moguća. Zaslužujete da ponovo vjerujete drugima i gradite zdrave odnose.
​

STRUČNE REFERENCE/STUDIJE/LITERATURA:
1. Berenz, E. C., Vujanovic, A., Rappaport, L. M., Kevorkian, S., Gonzalez, R. E., Chowdhury, N., Dutcher, C., Dick, D. M., Kendler, K. S., & Amstadter, A. (2018). A Multimodal Study of Childhood Trauma and Distress Tolerance in Young Adulthood. Journal of aggression, maltreatment & trauma, 27(7), 795–810. https://doi.org/10.1080/10926771.2017.1382636
2. Nelson Goff, Briana & Reisbig, Allison & Bole, Amy & Scheer, Tamera & Hayes, Everett & Archuleta, Kristy & Henry, Stacey & Buchholz Holland, Carol & Nye, Ben & Osby, Jamie & Sanders-Hahs, Erin & Schwerdtfeger Gallus, Kami & Smith, Douglas. (2006). The effects of trauma on intimate relationships: A qualitative study with clinical couples. The American journal of orthopsychiatry. 76. 451-60. 10.1037/0002-9432.76.4.451.
3. Muller, R. T., Sicoli, L. A., & Lemieux, K. E. (2000). Relationship between attachment style and posttraumatic stress symptomatology among adults who report the experience of childhood abuse. Journal of Traumatic Stress: Official Publication of The International Society for Traumatic Stress Studies, 13(2), 321-332.
4. Sperling, M. B., & Berman, W. H. (Eds.). (1994). Attachment in adults: Clinical and developmental perspectives. Guilford Press.
5. Purshouse, R. C., & Fleming, P. J. (2003, April). Conflict, harmony, and independence: Relationships in evolutionary multi-criterion optimisation. In International Conference on Evolutionary Multi-Criterion Optimization (pp. 16-30). Springer, Berlin, Heidelberg.