Ima istine u izreci: "Što nas ne uništi odmah, uništava nas malo pomalo"

Svi smo čuli za poznatu izreku: "Što me ne ubije, čini me jačim". I želimo vjerovati u nju. Djeluje motivišuće. Ona dobro zvuči, ali nije uvijek istinita. Bez obzira koliko to želimo, sjetimo se Ničea koji je takođe rekao: „Sve što me ne ubije čini me jačim", onda je poludio, a potom je umro. Jer kao što rekosmo, divno zvuči, ali nije istinito.

Sve što nas ne uništi odmah, uništava nas malo pomalo, neprimjetno. Ubija našu dobrotu i vjeru. Nježnost i iskrenost. Otvorenost, velikodušnost, sreću, dušu, nadu. Prevara, izdaja, podlost, nezahvalnost, okrutnost, nepravda ne moraju odmah da ubiju čovjeka. Već kap po kap. Izdržaćemo, prebrodićemo, rana će zarasti. Ali, ožiljak će ostati, ožiljak koji će postati gruba koža. I tako ćete se postepeno navići na ovu "novu kožu", a da ne primjetite kako se to dogodilo. I možete se tješiti - postao sam jači! Da. Ali još jedna struna u vašoj duši je pukla, još jedno zvono je utihnulo. 

Nešto ili neko je umrlo tamo, u duši - dobra vila ili mali anđeo. Oni su bili dio vas. I već znate tačno kako da odgovorite na udarac. Kako da odgovorite na okrutnu riječ. Kako da uzvratiti ako je potrebno. I sigurno znate da vas mogu udariti - samo tako, bez razloga. Ili umjesto zahvalnosti. I niste nimalo iznenađeni ovim. Navikli ste na to. I naučili ste da tolerišete, da trpite ili da se branite. Ali svakim udarcem, izdajom i razočarenjem nešto nepovratno gubite. To nešto zauvijek odlazi i umire. I postajete jači, da. Ali nauštrb drugih važnih kvaliteta.
Sve što nas ne ubije, ne ubije nas odmah. Ali da li vas to čini jačim ili bezosjećajnijim? Ipak, treba nam manje onoga što nas ubija. I onih koji ubijaju takođe manje. Zato što su ubice. Ubice tuđih duša i dobrih namjera.

(Autorka: Ana Kirjanova, fitforbrain)