Između straha i nade: kako nada štiti mozak

"Tamo gdje ima nade, tu je i strah: strah je uvijek pun nade, nada je uvijek puna straha", rekao je François de La Rochefoucauld i čini se da je bio u pravu. Kolumnista Big Think-a Paul Ratner ukratko govori o tome kako su nada i tjeskoba povezani na neurobiološkom nivou i zašto dominacija jednog osjećaja uvijek smanjuje drugi.

U nedavnom  istraživanju,  kineski psiholozi otkrili su da nada štiti naš mozak od anksioznosti i proširili naše razumijevanje kako se to događa na neurobiološkom nivou.

Stručnjaci primjećuju da je nada središnja tema pozitivne psihologije, pozivajući se na „svrhovita očekivanja“ osobe, koja implementira i neku aktivnost (težnja ka cilju) i načine za postizanje cilja (pronalaženje načina).

Budući da je nada trajna karakteristika pojedinca, naučnici su vjerovali da postoji način da se locira regija mozga odgovorna za funkcioniranje nade. Oni su koristili fMRI snimanje za proučavanje moždane aktivnosti 231 srednjoškolca iz Chengdua u Kini, koji su prethodno anketirani kako bi utvrdili nivo nade koristeći DHS test test Demografsko i zdravstveno istraživanje - istraživanje demografskih karakteristika i zdravstvenog stanja. i test anksioznosti.

Znanstvenici su analizirali podatke o moždanim aktivnostima koristeći fALFF metodu - analizu amplitude niskofrekventnih cikličnih promjena aktivnosti u mozgu. Otkrili su da je prisustvo nade povezano s nižim vrijednostima fALFF-a u području medijalne orbitofrontalne kore (mOFC) mozga, koji je uključen u procese povezane s nagradom, proizvodnjom motivacije, rješavanjem problema i svrsishodnim ponašanjem.

Orbitofrontalni korteks nalazi se odmah iznad očiju u predjelu frontalnih režnjeva. Prema naučnicima, nada deluje kao "posrednik" između aktivnosti orbitofrontalne kore i anksioznosti. 
Napominju:
Ova studija pruža prve dokaze o funkcionalnim karakteristikama mozga koji su osnova nade i otkriva mogući mehanizam pomoću kojeg nada igra zaštitnu ulogu u stvaranju dobrovoljne moždane aktivnosti kao odgovor na anksioznost.

Ovo je prvi objektivni dokaz da nada može imati fizički prikaz u mozgu, ali veza između nade i tjeskobe utvrđena je u brojnim prethodnim studijama. 2002. godine, u sklopu studije Univerziteta u Kansasu, kada je S.R. Snyder  razmatrao ulogu koju nada ima za studente. Istraživači su otkrili da su studenti s nižim nivoom nade iskusili više anksioznosti, prvenstveno zbog postavljanja ciljeva koji su bili teško dostižni.

Istraživanje iz 2011. godine iz Malezije i Hong Konga  pokazalo je  povezanost između povećanog nivoa nade i smanjenja anksioznosti i depresije kod pacijenata sa karcinomom.
Međutim, ostaje otvoreno sljedeće pitanje: da li nada sama po sebi smanjuje anksioznosti ili je vjerovatnije da se ljudi koji se nadaju imaju niži nivo anksioznosti.

(obrada sa:
www. monocler.ru)