Izolacija partnera je uobičajeni oblik zlostavljanja

Ako se vaš partner uznemiri kada izlazite sa prijateljima ili kolegama, budite oprezni. Jer možda neće proći predugo prije nego što vas pokušaju izolirati, čineći vas svojim 'posjedom'.

Izolacija partnera i njegovo uklanjanje iz društvenog i porodičnog okruženja je očigledan oblik zlostavljanja. ​

Međutim, to je toliko tiha stvarnost da je žrtve često ne shvataju u ranim fazama. Ipak, na kraju dođe dan kada postanu potpuno svjesne svoje usamljenosti i nevidljivih rešetki zatvora iza kojih su zarobljene.
“Da li stvarno izlaziš sa svojim prijateljima?” „S obzirom na dan koji sam imao, ostavljaš me samog?“ „Zašto moraš da ideš kod roditelja? Nemoj biti toliko ovisna o njima, sada imaš svoj život.” “Ne volim što ideš na večeru sa kolegama, ostani kod kuće i zajedno ćemo imati posebnu večeru”.
Brojni su primjeri ovakvih narativa. Međutim, svi oni uključuju prekid partnerovih veza sa vanjskim svijetom. Najviše iznenađuje to što partner često zapravo popušta i prihvata takav tretman iz ljubavi. Zaista, odnosi zasnovani na zavisnosti često padaju u ovu vrstu psihološkog zatvora.

Ljubav nije isključiva emocija koju trebamo samo davati i primati od naših partnera. Mi smo društvena i emotivna bića. Potreban nam je kontakt i naklonost naših prijatelja, porodice i kolega. Zapravo, bez te svakodnevne blizine van kuće, mi postepeno venemo.

​Izolacija partnera
Psihološko i emocionalno zlostavljanje prilično su česte pojave u romantičnim vezama. Međutim, često ostaju neprimijećeni. Univerzitet Nottingham u Ujedinjenom Kraljevstvu sproveo je studiju koja tvrdi da se više pažnje posvećuje fizičkom nego psihičkom zlostavljanju.
Ova studija otkriva da vrste ličnosti koje su sklone psihološkom zlostavljanju imaju psihopatske i makijavelističke crte ličnosti. Ove osobe su izuzetno vješte u dinamici kao što su prezir, kontrola, manipulacija i sklonost izolaciji partnera. Nadalje, njihovim partnerima nije lako priznati da ih osoba koju vole satjerava u ćošak i izdvaja iz njihovog društvenog kruga.
Ono što najviše iznenađuje je da su ova nasilna ponašanja sve češća među mladima. Zapravo, mnogi tinejdžeri, koji su uslovljeni idealima romantične ljubavi, smatraju da je sasvim prihvatljivo da ih partneri kontrolišu.

​Centar za sociološka istraživanja (CIS) je 2015. godine sproveo studiju koju je naručilo špansko Ministarstvo zdravlja. Utvrđeno je da 33 posto ljudi mlađih od 30 godina smatra prihvatljivim da im partneri sprječavaju da viđaju svoje porodice ili prijatelje.

Izolacija je najraniji oblik zlostavljanja
Kada govorimo o zlostavljanju, većina ljudi vizualizira modrice na licu. Međutim, većina zlostavljača ne dostigne tu tačku. Naime, najčešće se zlostavljanje manifestira u jeziku i stilu komunikacije. Ironija, sarkazam i omalovažavanje drugih postaju svakodnevna pojava u ovakvim vezama.

Ipak, izolacija partnera je prvi korak psihičkog zlostavljanja. Štaviše, obično se ne prepoznaje jer je prikriven (ili se tumači) kao demonstracija ljubavi. To se dešava kada osoba traži od partnera da ostane uz njega umjesto da provodi vrijeme sa porodicom ili prijateljima. U početku se ovo obično doživljava kao gest naklonosti,  a ne kao očigledna potreba za dominacijom.

Međutim, postepeno će žrtva svjedočiti kako njihov partner malo po malo bojkotuje sve njihove društvene veze. Evo trikova koje obično koriste:

• Pokušavaju spriječiti partnera da se srijeće sa ljudima ili jednostavno da izađe iz kuće.
• Gledaju sa visine i kritikuju porodicu i prijatelje svog partnera. Zapravo, pokušavaju ih uvjeriti da nisu dobri za njih.
• Nastoje da natjeraju svog partnera da se osjeća krivim svaki put kada su odsutni od kuće. 
• Mogu pokazivati ​​pretjeranu ljubomoru.

Na kraju se javljaju pasivno-agresivna ponašanja. Neće otvoreno reći da su uznemireni zbog toga što se njihov partner sreo sa svojim prijatelja, ali će dati do znanja kroz svoja druga ponašanja. Na primjer, prestaće razgovarati sa svojim partnerom, zalupiće vratima ili će jednostavno biti izuzetno razdražljivi.

​Žrtve često ne doživljavaju izolacijsko ponašanje kao oblik zlostavljanja. Ovo je posebno slučaj na početku veze kada se čini da drugi aspekti idu dobro. Međutim, jednostavan čin gubitka društvenog kontakta je poguban za mentalno zdravlje.

Izolacija partnera, uobičajena stvarnost u zavisnim vezama
Mnogi parovi svoje odnose grade na temeljima zavisnosti. To su nezdravi i opsesivni odnosi koji se ispoljavaju kroz dominaciju, ljubomoru i emocionalnu nesigurnost. Partner postepeno gubi svoj identitet i podršku prijatelja i porodice. Zapravo, nasukani su na ostrvo sa samo toksičnom naklonošću prema društvu.
Međusobna izolacija je uobičajena pojava u ovoj vrsti odnosa. To znači da, ponekad, želju za izolacijom promovišu oba partnera. U tim slučajevima, oboje  se podjednako udaljavaju od svog bliskog okruženja.

​Kako pobjeći iz zatvora izolacije
Prvi i najočigledniji korak je da partner postane potpuno svjestan izolacije. Međutim, to nije uvijek lako. Za to može postojati više razloga. Prvi je mentalno istrošenost. Cijena psihičkog zlostavljanja koja se održava tokom vremena ostavlja posljedice.
​Dr Tyrone C. Cheng sa Univerziteta Alabama (Sjedinjene Američke Države) sproveo je istraživanje koje navodi da ova vrsta izolacije obično dovodi do paničnih poremećaja, stresa, depresije, socijalnih fobija itd. Stoga je bitno da osoba shvati šta se dešava, ali i da deluje i njihovo okruženje.
Iz tog razloga, ako imate prijatelja ili člana porodice kojeg ne viđate često i za kojeg sumnjate da je u ovakvoj toksičnoj vezi, morate djelovati. Zaista, žrtvama porodičnog zlostavljanja je potrebna društvena podrška, razumijevanje i osjećaj da nisu same. Stoga je prvi korak ukloniti ih iz tog toksičnog i iscrpljujućeg okruženja.
Kasnije dolazi proces obnove njihovog života. Ovo uključuje delikatan proces psihološkog i emocionalnog oporavka kada uspiju povratiti svoje samopoštovanje i identitet i mogu početi razmišljati u smislu budućih ciljeva.

(reference:
exploringyourmind.com)