Jednog dana ćemo se osvrnuti i život će imati smisla

Možda ćemo jednog dana znati zašto su nas neki ljudi napustili i zašto se nikada nisu vratili. ​

Jednog dana ćemo moći da povežemo tačke i shvatimo kako su se djelovi koje nismo u početku razumjeli uklopili u slagalicu naših života i upotpunili sliku. Jednog dana ćemo znati zašto sudbina dovodi određene ljude nazad u naše živote i zašto smo morali učiti neke lekcije stalno i iznova kako bismo ih konačno savladali.

Neki od tih ljudi je trebalo da budu dio naše budućnosti i da se stalno pojavljuju kako bi nas podsjetili da njihov dio u našoj priči nije gotov.
Jednog ćemo dana znati zašto smo napustili određene poslove i zašto smo bili primorani promijeniti smjer. Možda nam je suđeno da promijenimo svijet, a u prethodnim poslovima to nismo mogli uspjeti. Možda smo mi slobodni duhovi kojima je suđeno da slobodno lutaju svijetom, a da ne budu u "kavezu predvidljivosti".
Jednog dana ćemo znati zašto se nismo slagali sa svojim roditeljima ili rođacima. Možda nam je suđeno da izađemo i steknemo nove prijatelje i pronađemo ljude koji nas uče da ne moramo dijeliti istu krv da bismo se smatrali porodicom. Možda nam je suđeno da se izgubimo i lutamo da pronađemo gdje zaista pripadamo -  da pronađemo dom iz kojeg ne želimo da pobjegnemo. Možda nam je suđeno da propadnemo i da nam se smiju kako bismo naučili da se zaštitimo od kamenja koje biva bačeno na naš put. Možda smo morali otkriti da na tom putu postoji više od jedne staze. Možda nam je suđeno da nam se podsmjehuju kako bismo razumjeli da je tragedija jedne osobe komedija drugoj osobi.
Možda nam je suđeno da zavolimo pogrešne ljude kako bismo naučili šta jeste, a šta nije ljubav. Da bismo naučili da ono što smo zvali "ljubavlju" može biti slijepo, da srce ne poznaje pravila ili uslove ili društveno ponašanje. Jednostavno osjeća i nepromišljeno "skače" u sve što ga pokreće. Možda treba da naučimo da će ljubav uvijek biti neobjašnjiva, nešto što nas poziva da radimo stvari koje su nam nepoznate. Nešto što nas tjera da vjerujemo u magiju – san koji se miješa sa noćnim morama.
​Možda nam je suđeno da otplovimo od obale da naučimo metode preživljavanja sami, da naučimo da nas usamljenost neće uništiti i da samoća može biti naš prijatelj. Možda treba da nestanemo da vidimo kome će biti stalo da nas pronađe, kome će biti stalo da nas vrati u svoj život, ko će se pitati za nas i ko će poželjeti da nikada ne pronađemo put nazad do nas.

Morali smo da se uplašimo da bismo razumjeli da nikada nećemo biti neustrašivi, ali možemo biti hrabri. Jednog dana ćemo znati je li naš strah samo odraz naše vlastite nesigurnosti ili strah od vlastite veličine. Jednog dana ćemo znati zašto smo se toliko plašili da zablistamo. Možda ćemo jednog dana znati zašto jednostavno ne možemo biti sretni, zašto uvijek tražimo nešto što će činiti da se osjećamo kao da smo dio društva, zašto se uvijek moramo osjećati "korisno" da bismo bili prihvaćeni, zašto uvijek želimo više od onoga što imamo i zašto se osjećamo kao da je zločin samo postojati – samo biti.
Jednog dana ćemo se osvrnuti i život će imati smisla, prestaćemo postavljati tolika pitanja i dozvoliti da nas odgovori sami pronađu. Možda ćemo jednog dana sa sigurnošću znati zašto smo toliko energije potrošili pokušavajući da shvatimo život da smo zaboravili da smo tu da ga živimo – a ne da ga razumijemo.