Kad imate sve, ali ipak niste sretni

Sreća je često tamo gdje je ne tražimo. Ona je proizvod slučaja, okolnosti koje ne kontroliramo, ona je proizvod prije svega inteligentnog emocionalnog upravljanja.

U nekim trenucima našeg života preplave nas tuga i melanholija. Čini se da je, uprkos tome što imate sve, sreća zakopana pod drugih emocija koje su vezane za određene trenutke.

Ko se makar jednom nije osjećao preplavljenim osjećanjima koja su izgleda nespojivi sa datim trenutkom i okolnostima? Imati sve ne znači i osjećati obaveznu i istinsku sreću. U nekim slučajevima potraga za srećom često ima suprotan učinak. Nešto što je možda nespojivo sa onim što nam svijet govori.

Šta moram učiniti da postignem sreću?
Sreća se čini kao poželjno stanje. Sreća je riječ sa tako karakterističnim konotacijama i životnim stilom za kojim svi čeznu. Tako je i radost povezana isključivo sa srećom, još jedna emocija, unutar osnovnih emocija i raspona emocionalnih procesa koje doživljavamo kao ljudi.

​Još jedna od osnovnih emocija je tuga. Stoga, iako tragamo za srećom, "trčimo" za njom ne bi li smo je uhvatili i postigli, sa tugom je suprotno: činimo sve da je ne bismo osjećali, i da je ne bismo imali sa sobom.
Značenja emocija su vrlo različita. Sreća je povezana sa pozitivnim iskustvima, ali to nije slučaj sa tugom.
​

Ali šta je sreća?
U mnogim prilikama brkamo radost sa srećom. Istina je da ako je radost jedna od osnovnih emocija, sreća dodaje i druge karakteristike poput prihvaćanja, volju i raspoloženja. Drugim riječima, sreća je put kojim je osoba voljna putovati, svjesna da će postojati neki dijelovi puta koji odstupju od općeg stanja.

U tom smislu razumijemo da ovi dijelovi puta nisu vječni. Stoga, znajući da će neki dijelovi puta biti privremeni, isto je i sa krizama. Na taj način možemo biti spremniji da prolazimo kroz loša iskustva, znajući da je najvažnije hodati stazom koja se prilagođava okolnostima.

A tuga?
Tuga je dio našeg raspona normalnih emocija. Suprotno onome što veliki dio populacije može misliti, ona nije ni štetna ni klinička po prirodi. Ona je osnovna i primarna emocija. Uz dobro upravljanje, tuga nam omogućava da se bolje prilagodimo okruženju i okolnostima. Na primjer, da tuga ne postoji, koji bi bio smisao sreće i tog stanja radosti? Kako biste cijenili dobra vremena?

Čini se da kada tugu pokušamo otjerati ili je držati daleko od nas, ona nam više pada u pamet. Čini se da se mnogo puta čini da pokušaji kontrole tuge samo produžavaju i komplikuju problem: „ako se osjećam tužno, bolje je da ne izlazim, jer mi se ne da razgovarati, viđati ljude“; "Ovo nije ono što sam očekivao ili očekivao, dakle, ne želim to" , i tako dalje. Stoga, da bismo ublažili tugu, obično tražimo drugo utočište, često u obliku prošlosti, a ponekad u obliku neaktivnosti.

Šta nije u redu sa mnom?
U mnogim slučajevima potraga za srećom materijalizira se u nizu koraka koji vas samo udaljavaju od nje. Izbjegavanje ili poricanje negativnih emocija, poput tuge, koja su zapravo normalna, izdajete svoju prirodu.
Normalno je osjećati se tužno. Normalno je plakati, uranjati u sjećanja i često gubiti kontakt sa onim što radimo. To je ono što svi umovi rade u određenim prilikama. Važno je znati kako se ponovo povezati sa onim što se događa oko nas, ovdje i ovdje i shvatiti da smo ljudi, a to podrazumijeva sljedeće: nećete uvijek biti konstantno sretni niti konstantno tužni.

​Ponekad problem može biti i traženje objašnjenja zašto nismo sretni. Napokon, sreća je subjektivan pojam ... da li nas iste stvare čine sretnima?

U mnogim slučajevima vjerujemo da nismo sretni ako ne učinimo ono što drugi kažu da bismo trebali učiniti, a nijanse se jednostavno razlikuju od osobe do osobe. U svakom slučaju, uvijek se preporučuje da se obratite stručnjaku, ako je situacija izmakla kontroli, jer staza kojom smo spremni proći može imati "rupe i živi pijesak". Ne dozvolite da potonete.

(reference:
​exploringyourmind.com)