Kad nam Bog poželi želju

​"Dobar dan, imam jedan zahtjev za tebe", zaustavio se Bog, sišao sa bicikla i skinuo naočale. Oči su mu bile ljubazne i blage, ali nakon svih nevolja u mom životu, nisam znala što očekivati od njega. Nastavila sam ga gledati, dok je on mirno pio vodu.

- Kakav zahtjev?
- Moraš obaviti jedan važan posao, živjeti mjesec dana samo za sebe, s ljubavlju prema sebi, sa zadovoljstvom. Raditi ono što voliš, ne tražiti ništa, ništa ne planirati i ne očekivati? Kao da ja ne postojim.

- Ali ti si...", dodirnula sam kažiprstom Boga.
- Kako znaš? Kako znaš ko sam ja zapravo? Možda sam plod tvoje mašte, možda sam samo tvoj unutarnji glas, intuicija koju ste personificirali.
- U obliku četrdesetogodišnjaka koji voli maramice?
Bog se nasmijao.

- Ljudi su navikli na to da ja postojim. Oni mi uvijek mogu reći: "Gospode, oprosti", kada ne rade ispravne stvari. A onda zaborave, i opet nastavljaju griješiti, jer uvijek mogu reći "Gospode, žao mi je." A ako nešto nije u redu govore: "Sve je ovo zbog tebe, Gospode, ti ovo dopuštaš!" A ako su lijeni, onda povikuju: "Učini još ovo, Gospode, i neću ti tražiti ništa drugo!" Kada ćete naučiti živjeti kao da ja ne postojim?

-"Kao da ne postojiš?" - bila sam zbunjena. Osjetila sam kao da mi nestaje tlo pod nogama, a ja počinjem propadati, nije mi bilo jasno gdje.
- Kao da si ti Bog. Dušo, samo mjesec dana. Živi za sebe samo 30 dana. Želite da vas neko voli cijeli život, a istovremeno ne možete voljeti sebe ni mjesec dana.

- Cijeli mjesec ...
- Samo mjesec dana. Samo mjesec dana. Vrijeme će brzo proletjeti, a nakon toga te čeka prekrasan poklon i veliko ispunjenje.

(Tamriko Sholi - "Kad Bog poželi želju")