Kad tišina krije vrisak

​Tišina je odsustvo riječi. Ali šutnja takođe podrazumijeva prisutnost - prisutnost poruke koja nije izgovorena, ali ipak postoji. Šutnja nije nedostatak komunikacije. Tišini kao obliku komunikacije nisu potrebne riječi, ali njome se mogu izraziti jaka osjećanja.

Kao što postoje riječi kojima se ništa ne kaže, tako postoje trenuci tišine koji govore mnogo. Postoji tišina koja je optužujuća i tišina koja uništava. Postoji tišina koja proizlazi iz nemogućeg, iz straha ili zbunjenosti, i postoji tišina kojom se izražava vrhovnu moć. Postoji mudra tišina i tišina koja uzrokuje patnju. Tišina koja proizlazi iz ugnjetavanja i tišina koja oslobađa.

"Najdublje vode su uvijek najtiše."
(Kvint Kurcije Ruf)

U stvari, možemo govoriti na svom jeziku koji je zasnovan na tišini. Ali usred mnogih "vrsta tišine", postoji i ona koja je brutalna, jer sadrži vrisak. To je vrsta tišine koja slijedi nakon ogromnog iskustva za koje više nemamo riječi.

Tišina i užas
​Tišina koja skriva vrisak gotovo uvijek ima veze sa hororom (užasnutost). Horor nije isto što i teror. Rječnik kaže da je teror vrlo jak strah, dok horor može jednostavno biti osjećaj straha i odbojnosti. Također, horor ima nedefiniran uzrok, dok teror ima svoj izvor.
Da budemo jasni: Teror je uzrokovan objektom koji se može definirati ili situacijom koja se može odrediti. To može biti insekat, kao i diktator ili izmišljeno čudovište. S druge strane, postoji horor koji čovjek osjeća zbog latentne opasnosti koja proizlazi iz objekta koji se implicira, ali nije u potpunosti definiran. Horor se osjeća kada se čovjek boji "nepoznatih bića", "nesreće" ili "progona".

Jedan od faktora koji dovodi do tišine nakon horora je upravo ova neodrediva vrsta opasnosti. Kako možemo govoriti o ekstremnom strahu ili odbojnosti kada nismo ni načisto odakle je došao ili kakva je to patnja koju može uzrokovati? Samo osjećate da je to „nešto strašno“, ali ništa nije jasno osim te činjenice.

Teror je ono što osjećate kad se suočite sa ljutim lavom na usamljenom mjestu. Horor je ono što osjećate kada neko koga volite i ko vam je jako blizak iznenada umre. U svakom slučaju, osjećate vrtoglavicu na određeni način, ali ono što je još više uz užas je to što je nemoguće opisati i objasniti osjećaj.

Horor uključuje tišinu koja skriva vriskove. Riječi ne mogu opisati ozbiljnost onoga što osjećate. Riječi postaju nedovoljne. Sve što kažete izgleda beskorisno. Ne oslobađate se boli, niti omugaćavate drugima da shvate koliko je duboka vaša bol. ​

U takvim slučajevima čini se da riječi nemaju koristi. Zato se verbalna komunikacija zamjenjuje šutnjom kao vidom komunikacije, ali i suzama, gestama nezadovoljstva i uzdasima. Ali ni to vam neće pomoći da prevladate bol; mnogo je vjerovatnije da će je samo pogoršati.

Vrisak i umjetnost
Riječi su jedina sila koja nam omogućuje da novim iskustvima damo novo značenje. Riječima možemo unijeti red u svoj um i izvući svu bol koja nas muči iznutra. Ovako se možemo odmaknuti i krenuti naprijed.
Vrištanje pri rođenju naš je prvi znak života. Ovim prvim vriskom objavljujemo da smo tu, da smo napravili prvi proboj u našim životima. Prekinuli smo s majkom i prvim plačem kažemo svijetu da nam je svijet potreban za život.

Ponekad kao odrasli osjećamo da samo glasan vrisak može izraziti ono što osjećamo u sebi. Samo taj glasan izraz daje nam priliku da kažemo da smo bespomoćno biće koje u ovom svijetu treba živjeti. 
Međutim, ne možemo se nositi sa svim teškoćama vrišteći. Zato vrisak zamjenjuje tišina. Ali i potisnuti vrisak i sama tišina znakovi su da nismo u stanju izraziti svoja osjećanja.

Gdje je onda izlaz? Moramo vrištati, ali ne možemo. Želimo razgovarati, ali riječi jednostavno nisu dovoljne. Šta nam onda preostaje? Kako možemo obraditi bol kad toliko boli da postoji?

Kada uobičajeni jezik i izražavanje nisu dovoljni, poezija i umjetnost mogu biti rješenje. A poezija nije samo kompilacija strukturiranog stiha, ona se takođe odnosi na sve oblike izražavanja koji koriste figurativne rečenice da nešto materijaliziraju.
Umjetnost je pjevanje, ples, slikanje, fotografija i rukotvorine. Pletenje, šivanje, ukrašavanje i restauracija. Svaki kreativni čin koji voljno izvodimo kako bismo unijeli neku formu u bol koju osjećamo naziva se umjetnost.

Rezbarenje, modeliranje, kuhanje...Kuhanje?...Da, kuhanje. Je li neko   čitao knjigu Kao voda za čokoladu? U njoj nam Laura Esquivel prikazuje ženu koja obrađuje bol tijekom kuhanja i na taj način uspijeva rasplakati druge s entuzijazmom.

Kad god vam riječi nisu dovoljne i plašite se da ćete se ugušiti od vrištanja, poezija i umjetnost u svoj svojoj raznolikosti su vam na raspolaganju. Na to mjesto unutra odlazimo kad bol i užas izmaknu kontroli.
​
(reference:
gedankenwelt.com)