Kada jednom otvorite oči, više nema povratka nazad

Postoje povrede koje se ne vide na koži, već otvaraju oči. Kad se to dogodi, nemamo drugog izbora nego da pokupimo dijelove naše polomljene sreće i ponovno ih sastaviti i pretvoriti u dostojanstvo.

Za to morate voljeti sebe i gledati sa visoko podignutom glavom i odluůnim pogledom. Ipak, ne treba očekivati ​​nemoguće.
Takvi se procesi realizacije ili uvida ne odvijaju isključivo nakon bolnog iskustva koje nas je pogodilo nespremne. Ponekad su subliminalni, podstaknuti mnogim manjim ozljedama koje tokom vremena tvore veliku ranu. Te manje rane nalik su neupadljivoj, ali uvijek prisutnoj glasini koja nas konačno uvjerava u nešto što smo već od početka znali.

U duhovnom smislu se u tom pogledu govori o takozvanom "trećem oku". Prema budizmu i hinduizmu, treće oko je centar naše svijesti i intuicije koja nam omogućava da ponovo stanemo na noge. Omogućuje nam da dosegnemo stanje svijesti u kojem možemo uočiti stvari koje nam inače bježe i izmiču.

"Istinu je možda teško vidjeti, ali uvijek je tu. Ona pluta preko laži poput ulja na vodi. "
(Miguel de Cervantes)

To je vjerovatno naš najveći problem: gledamo, ali ne vidimo. Često se prepuštamo svojoj rutini dok ne potonemo u nezadovoljstvo. Jednako uobičajena navika je ostati u vezi u kojoj dajemo sve od sebe, ali ona zauzvrat donosi samo nesreću.
Suočavanje sa ovom stvarnošću zahtijeva više od nečijeg razloga. Morate preuzeti punu odgovornost za sebe.

Gledamo, ali ne vidimo: Vrijeme je da otvorimo oči
Aristotel je jednom rekao da su nas osjetila ograničavaju da vanjski svijet vidimo u njegovoj cjelini. U tom smislu istinu možemo saznati samo ako je stvarno želimo saznati. Tek tada naš um može stvarno uspostaviti kontakt sa okolinom i njenim bezbrojnim karakteristikama.
Ovo nije lako. Potrebna je namjera, intuicija, kritičko razmišljanje i iznad svega hrabrost da se stvarnost shvati onakvom kakva zaista jeste, a ne onakvom kakvu bismo željeli. Reći da mnogi od nas hodaju sa povezom preko očiju može zvučati pomalo tmurno. Međutim, kada ti ljudi posjete terapeuta kako bi utvrdili uzrok njihove anksioznosti, iscrpljenosti ili depresije, oni često pronađu upravo to - hodaju poput slijepaca ne primjećujući stvari na vrijeme.

Jedna od najčešćih dijagnoza je uporno odbijanje da stvari vidimo onakvima kakve stvarno jesu: "Moj partner me voli. Da, povremeno se prema meni loše ponaša, ali  kada se družimo, pretvara se u divnu osobu koja me toliko voli ",  ili: " Da, morao sam se odreći svog odnosa s tom ženom jer moji roditeljima se ne sviđa.  Oni su uvijek znali što je najbolje za mene. "

Često izbjegavamo vidjeti stvari onkave kakve jesu. Mnogo je razloga iza toga. Možda se bojimo sebe i saznati ko smo zapravo. Možda se bojimo suočiti se sa istinom, biti sami ili ne znati kako na nešto odgovoriti. Svi ti psihološki otpori su mentalne prepreke, ograde koje djeluju kao odbrana i drže nas dalje od istine i sreće.
Ne smijemo zaboraviti da je sreća prije svega naša odgovornost. Jer kad konačno stignemo do nje, kada uspijemo otvoriti oči, nema povratka unatrag: vrijeme je da djelamo, da se akriviramo, da mijenjamo sebe i svoj život.
​
Učenje da otvorite oči
Jednostavan, praktičan i koristan način kako da naučite da otvorite oči je da odmorite od svojih misli. To možda zvuči paradoksalno, ali ne radi se o isključivanju u potpunosti i zaustavljanju naših misaonih proces. Umjesto toga, riječ je o postepenom otvaranju ovog "trećeg oka" o kojem budisti govore.

"Bitne stvari se ne vide golim okom."
(Mali princ)

Primjenjuju se sljedeći koraci:

• Pronađite mjesto za opuštanje, bez vanjskih podražaja koji bi mogli ometati vaša osjetila, poput zvukova, mirisa, hladnoće, vlage ili pritiska okoline.
• Kada pokušavamo smiriti svoj um, često se dogodi da nas prekidaju automatski tokovi misli: stvari koje smo učinili, koje smo rekli, koje su se događale u prošlosti ili koje su nam drugi rekli. Zamislite kamen bačen na površinu vode. Zamislite kako nekoliko puta poskače i na kraju tone.​

• Nakon što stavimo pod kontrolu te misli, nadvladavaju nas strahovi, brige i slike koji su se naselili u našoj podsvijesti i na koje dugo nismo obraćali pažnju, poput lažnog smijeha ili uvredljivog pogleda.
• Vrijeme je za razmišljanje o tim osjećajima i da se upitate zašto vas čine nesretnima. Važno je u ovoj fazi ne skačete odmah na zaključke. Trebali bismo vidjeti stvari kakve jesu, čak i ako bi nas to moglo duboko dotaći.​
  

Da bi ova vježba uspjela i otvorila vam oči, trebali bismo je ponavljati svakodnevno. Istina će prije ili kasnije doći do izražaja i ukloniti vam "povez".
Nakon toga više nećemo biti isti i imaćemo samo jednu mogućnost, jedan izlaz i jedno opredjeljenje: gledati naprijed, prema slobodi i sreći.