Kada nam nedostaje neko ko to ne zaslužuje

slika: Lucy Campbell

Jedina sigurna stvar u životu je da je život u stalnom toku i pokretu; dani prolaze, godišnja doba se smjenjuju, ljudi nam dolaze, ljudi odlaze od nas. ​

Ponekad se ljudi silom prilika moraju udaljiti od nas, a ponekad sami odluče otići. Ljudi ponekad odlaze na najgori mogući način: bez upozorenja, bez objašnjenja, bez riječi. ​

Istina je da ima ljudi bez kojih nam je bolje kada odu.  Postoje ljudi koji su, iz ovog ili onog razloga, toksični po naš život. Postoji i milijun onih koji će vam govoriti ono što vi već znate: "Bolje ti je bez njega/nje", "Nije te zaslužio", "Kladim se da će zažaliti što se tako ponašao prema tebi". Ali istina je da nije važno jesu li te stvari uopšte istina.  Jer na kraju, kada neko ode, pogotovo kada ode tamo gdje misli da mu je bolje, vi niste zaglavljeni u onome što ta osoba osjeća, zaglavljeni ste u onome što vi osjećate: nedostaje vam neko ko to ne zaslužuje. Ne boli njega, boli vas.

Postoji milijun malih i velikih razloga zašto volimo ljude, zašto nam se oni sviđaju: način na koji izgledaju kada se probude ujutro, način na koji pričaju, udobnost i sigurnost koju su nam pružali dok su bili uz nas. Naizgled se čini da su razlozi zbog kojih nam neko nedostaje obično povezani sa razlozima zbog kojih smo ih  voljeli: dobrim stvarima koje su nam obezbijedili, dobrim vremenima, sjećanjima koja ne želimo prepustiti prošlosti. No, kada nas napusti neko ko nas je maltretirao ili povrijedio fizički, emocionalno ili psihički, dolazi do prekida između mozga i srca, a to često može biti i bolno i zbunjujuće.
 
Kako je moguće da nam nedostaje neko kada je većinu sjećanja na njih bolna? Mozak počinje da se pita: „Jesam li toliko "uništen" da zapravo želim ostati u tom destruktivnom ciklusu?“ Srce nema jedan jednostavan odgovor. Možda nam nedostaju ljudi koji to nisu zaslužili, jer želimo znati bi li možda jednog dana oni postali bolji, da li bi nas voljeli onako kao što smo mi voljeli njih, da li bi nam pokazali da im je stalo onako kako mi to želimo. Možda su nam se nekoliko dobrih sjećanja toliko urezali u mozak, da ona postaju "čamac za spašavanje" čak i u ogromnom moru razočaranja. 

Važno je zapamtiti da vas to što vam nedostaje neko ko vas je povrijedio ne čini mazohistom i ne čini vas oštećenom stranom na duže staze. To samo govori o činjenici da je vaša ljubav bila prevelika da bi je mogao izdržati i održati onaj koji nije bio sposoban za isto. 
 
Ljudi nam nedostaju. Nedostaju nam iako to ne zaslužuju. Nedostaju vam jer su bili vrlo stvaran dio vašeg života. 

(autor: Shelby Meehleder
izvor: thoughtcatalog.com)