Kada osjećaj krivice postane teret

Osjećaj krivica je cijena koju plaćamo da bismo bili dio onoga što nazivamo civilizacijom i zajednicom.

Iako nijedna zbirka moralnih smjernica nikada nije uspjela iskorijeniti destruktivna ponašanja, one su ih svakako uspjele smanjiti i ograničiti. Bez ovih uputstava i bez krivice koja proizlazi iz nedjela, ne bismo mogli izgraditi stabilna društva.

Potrebno je znati da postoje granice i da ne možemo raditi sve što želimo bez posljedica. Ovaj osjećaj se manifestira kroz simbolične ili opipljive sankcije u našoj glavi. Autoriteti i uzori prenose tu povezanost na nas i to nam pomaže da postanemo bolji ljudi.

"Ne postoji problem koji je toliko strašan da ne možemo dodati malo krivice i pogoršati ga."
(Bill Watterson)

Postoji i tačka kada nam više nisu potrebne sankcije da bismo osjetili teret krivice. Taj uznemirujući osjećaj ili duboka nelagoda nastaje kada postanemo svjesni da smo uradili ono što klasificiramo kao "loše". Stidimo se toga i obuzima nas strah od gubitka samopoštovanja.

Previše krivice može biti štetno. Možda je moguće postati opsjednut krivicom. Pod ovim okolnostima, naša savjest više nije onaj tihi glas koji nas navodi da budemo "dobra osoba". Umjesto toga, ona postaje neumoljivi sudija koji nas neće ostaviti na miru. Krivica može biti toliko rasprostranjena da nas čak može i fizički razboljeti.

Različita lica krivice
Krivica se može manifestovati u mnogim oblicima. Jedan od najčešćih oblika je nedostatak diferencijacije. Javlja se kada je naša savjest toliko restriktivna da ne može razlikovati misli, želje i djela. Misao ili želja da se nešto učini vrednuje se na isti način kao i čin. Stoga osjećamo isti nivo krivice u svim ovim ostalim slučajevima.

Drugi način na koji se neurotična krivica manifestuje je pretjerano samokažnjavanje. Mi sami sebe mučimo i kažnjavamo bez saosjećanja jer mislimo da je naše ponašanje za osudu. Takođe ne opraštamo sebi ako smo pokazali trenutak slabosti ili nerasuđivanja. Tada je moguće da se udarimo ili povrijedimo, namjerno ili nesvjesno, kako bismo "popravili" svoju krivicu.
Postoji još jedan oblik osjećaja krivice. U ovom slučaju se takođe osjećamo odgovornim za stvari koje su potpuno izvan naše kontrole. Na primjer, kada neko doživi nesreću, osjećamo se krivima što nismo bili tu da mu pomognemo da to izbjegne ili da mu pomognemo. Ovo se često dešava majkama koje smatraju da treba da imaju punu kontrolu nad životom svog deteta.

Na ​raskršću prevelike krivice
Kada osjećamo pretjeranu krivicu, naša savjest može postati naš najveći neprijatelj. Postajemo suviše "budni". Oprezni smo prema svakoj ideji, osjećaju ili želji koja je potencijalno "opasna". Kada se bilo koja od ovih stvari pojavi, kažnjavamo sebe što smo to dopustili. U težim slučajevima, to može čak i paralizirati našu ličnost.

Mnoge od ovih navika vode porijeklo od najranije dobi. Sukob sa roditeljima ili emocionalno zanemarivanje može učiniti da se osjećamo kao da smo "loši". Stoga se navikavamo da budemo sumnjičavi prema sebi ili da se samopovređujemo.
Isto tako, malo dijete može biti duboko ljuto na svoju majku ili oca. Možda su bili emocionalno nedostupni, nisu mu pokazivali dovoljno ljubavi, ili čak su ga vrijeđali. Međutim, dijete prirodno ne dopušta negativna osjećanja prema likovima koje najviše voli. Stoga sav bijes okreće prema sebi i pretvara ga u stalnu krivicu u odrasloj dobi.

Ponekad se ovi pretjerani osjećaji krivice ne manifestiraju tako jasno. Tada nema ni razmišljanja ni osjećanja, samo činimo, mi jednostavno tražimo situacije koje nas vrijeđaju, dopuštamo da nam stoje na putu kako bismo mogli sami sebe da kaznimo.

​Kada smo zarobljeni u krivici, naši životi postaju pakao na zemlji. Tada moramo potražiti stručnu pomoć da se riješimo ovog tereta.