Kada patimo jer ne želimo da patimo

Možda zvuči nevjerovatno, ali u posljednjih nekoliko decenija sve više postajemo svjesni da je sreća ono što prvo trebamo postići. "Ne patiti" je postalo je moto kojeg se mnogi pridržavaju, ma šta to značilo.

Čak ide toliko daleko da se sada govori o „diktaturi sreće“ ili, kako ističe analitičar Ima Sanchis, „sreća je postala instrument mučenja“ . Paradoksalno, nikada nije bilo toliko ljudi koji pate od depresije kao danas. Na neki način, ne željeti da patimo postalo je garancija patnje.

Mnogi ljudi osjećaju direktnu averziju prema onome što je označeno kao "negativno". Niko ne treba da priča o svojoj patnji, niko ne treba da se žali ili čak pokazuje znake pesimizma. Kao da smo svi dio velike predstave u kojoj je bol zabranjena. Kao da smo odjednom prestali biti ljudi. U osnovi, ne htjeti patiti znači ne željeti živjeti.

"Možda patnja i ljubav imaju istu sposobnost da nas iskupe, ali ljudi su to zaboravili, ili barem ne razmišljaju o tome."

Ono što najviše uznemiruje u ovoj trenutnoj želji da ne patimo je da se na neki način očekuje da zavaravamo sebe i druge. Kada nas pitaju kako nam ide, a ne ide nam dobro, gotovo se osjećamo primorani da slažemo. Naš odgovor bi trebao biti "Vrlo dobro"   ili barem "Dobro" . Oni koji podržavaju ovo tvrde da se na taj način možemo na kraju uvjeriti da smo dobro kada je suprotno istina. Kada bismo zapravo odgovorili: "Ne ide mi dobro, patim zbog...",   mnogi naši sagovornici bi se vjerovatno udaljili od nas.

​Odglumljena sreća
Psihoanalitičar Luis Hornstein kaže da mnogi ljudi sa sličnim obrascima patnje dolaze kod njega. Pretjerano oslanjanje na druge, ozbiljna konfuzija u vezi sa vlastitim vrijednostima, poljuljano samopoštovanje, poteškoće u stvaranju smislenih odnosa, itd. - davno su prošla Frojdova vremena kada su ljudi s egzotičnim i posebnim stanjem tražili terapiju, jer je čak i patnja standardizirana u današnjem svijetu.

Želja da se ne pati je takođe postala standard. Zato toliko ljudi odlazi u ordinacije da prestanu da pate. Ne da shvate značenje svoje patnje i da prođu kroz ovu patnju, već da eliminišu bol. To je i razlog zašto ljudi koji pate hrle u slijepu ljubav, invazivnu opsesiju ili izbjegavajući cinizam i odriču se psihoterapije ako im terapeut ne da odgovore kojima su se nadali.

Zaboravili smo da nam je svima potrebna patnja da bismo rasli. Samo kroz emocionalnu bol možemo naučiti da se nosimo sa ograničenjima i gubicima. Oba elementa, ograničenje i gubitak, konstante su u našim životima od rođenja do smrti. Učimo da se nosimo sa patnjom suočavajući se s njom, a ne bježeći od nje.

Kako učimo da budemo srećni
Sreća je nešto što prevazilazi prolazni podvig ili trenutak euforije. Sreća je takođe mnogo više od malih, pozitivnih fraza po mjeri. Uspijevamo biti sretni kada naučimo da izvučemo maksimum iz svakog našeg iskustva. Kada naučimo vjerovati da ćemo moći podnijeti uspone i padove.
Najveća sreća je u postojanju, a ne u izgledu. Ono što čini razliku je stav povezan sa tim. Spokojan stav koji karakteriše unutrašnji mir i ravnoteža. Sreća nije stalna stvar, već stalan rad na razvijanju konstruktivne perspektive.

​Postajemo sretniji samo prihvatanjem da smo i mi ranjiva bića, podložna nesigurnostima i ograničenjima. Ne željeti patiti suprotno je od mogućnosti da budete srećni. Negirati patnju znači poricati sebe. Osim toga, na taj način se odričemo procesa rasta koji dolazi sa svakim bolom koji dolazi u naše živote kako bismo nas naučili da budemo bolji ljudi.