Kako da naučimo da prihvatimo smrt?

Čudno je koliko je teško prihvatiti najjužniju činjenicu života: smrt.  Uostalom, apsolutna istina je da ćemo svi umrijeti.

Niko nije izbjegao ovu sudbinu, ali ipak provodimo dobar dio našeg života pokušavajući je ignorisati ili izbjeći je. Neki ljudi izbjegavaju sve misli ili razgovore koji se odnose na smrt. Drugim riječima, ponašaju se neprirodno.
Međutim, ljudi nisu uvijek bili takvi, niti je odnos prema smrti bio takav.

U drevnom Egiptu, na primjer, smrt je bila nešto o čemu se govorilo svakog dana. Faraoni i plemići, kao i njihovi robovi, provodili su dobar dio svog života pripremajući se za smrt. Uticajni ljudi su gradili svoje ekstravagantne grobove mnogo unaprijed, za života. Oni nisu vjerovali da se život završava fizičkom smrću.

"Pođi na spavanje sa mislima o smrti, ustaj sa mišlju da je život kratak." 
-Poslovica-
​
Drevni Rimljani takođe su imali običaj koji mnogo govori o tome kako su doživljavali smrt. Kad su veliki generali osvajali bitke, ulazili su u grad nasred ulice časti. Svi su bili veseli. Međutim, iza njih je stajao rob koji je morao ponovljati čuveni izraz: "memento mori". To znači, "sjetite se da ćete umrijeti". Htjeli su ih podsjetiti da niti jedan trijumf nije tako velik da će im omogućiti da izbjegnu smrt. 

Smrt kao želja i svrha
Srednji vijek bio je razdoblje vjerskog opskurantizma (namjerno izbjegavanje iznošenja činjenica), barem na Zapadu. Svijet je bio viđen kao stvoren od Boga i sve što se u njemu događali imalo je smisao unutar božanske logike. Smrt je bila korak koji je omogućavao susret s aBogom. Fizički život bio je samo neka vrsta uvoda u taj konačni i vječni život.
Nemogućnost uvjerenja da postoji kraj ljudskog života takođe je vrlo karakterističan. No, bez obzira na to kako je smrt prikazivana, realnost smrti bila je potpuno prihvaćena. Ljudi tada nisu imali problema da prihvate smrt kao činjenicu o kojoj je trebalo govoriti i prisjećati se. Obično je ona prikazivana simbolički, kao nešto za što treba biti spreman.

Borba za prihvatanje smrti u modernom dobu
Znanost je razočarala ljudsku maštu tokom godina. Neke od njenih istina se i dan danas pokušavaju poreći, ili makar ublažiti. Savremenost je donijela procvat znanosti. 

Leonardo Da Vinci, koji je bio čovjek od znanosti, usudio se izvoditi autopsije. Sa tim je sveti oreol iznad smrti počeo pucati i nestajati.Zatim su se pojavili veliki liječnici i znanstvenici koji su se počeli baviti smrću. Pitanje je postalo znanstveno, a ne vjersko. Jedna svrha ovog novog znanja bila je produžiti život, koji se sada smatrao vrhovnim dobrima.   
Takođe je otkriveno da je ljudsko biće razvijeni sisar i da se zakoni biologije primjenjuju na nas baš kao i na druge životinje.
​Grupa mislilaca je po prvi put prestala vjerovati u Boga i da postoji nešto izvan fizičkog života. Pojavili su se različiti pokreti koji izražavali ovo, kao i ozbiljnu frustraciju životom. Nihilizam i egzistencijalizam su neki od njih. Oni koji su se pridržavali ovih načina razmišljanja imali su stav između razočaranja i kritike.

Suočavanje sa smrću danas
Industrijska revolucija donijela je masovnu proizvodnju i osjećaj da nema granica.

Proglašen je kraj povijesti i došlo je do nenadmašne tehnološke revolucije. Korak po korak, ušli smo u svijet prolaznosti, jednokratnosti, besmisla - kratkih životnih ciklusa, koji završavaju samo da bi opet počeli.
Ideja smrti postala je ne tako važna. Prestala je biti tjeskobom čovjeka. Vrijeme za razmišljanje o toj temi gotovo je potpuno zamijenjeno radom. Ritam događaja gotovo nam ne omogućava da razmišljamo o tome kako ćemo organizirati naš sljedeći sat, a kamoli našu smrt. Kao da je smrt postala katastrofalno iznenađenje, manje realno.

Poricanje smrti je postalo tako intenzivno, da neki čak odbijaju da tuguju nakon što ona pokaže "lice". Pokušavaju brzo zaboraviti, zanemariti. Vraćaju se svojoj rutini što je prije moguće. Vraćaju se svojim uobičajenim brigama. Pretvaraju da to nije stvarnost, ili, barem, samo udaljena i nejasna stvarnost.

Koja je korist od razmišljanja o smrti? Zašto prihvatiti smrt kao neizbježnu činjenicu? Ovo pitanje su mnogi postavljali. Odgovor leži u depresiji i anksioznosti koje napadaju mnoge od nas. Možda, ako bismo prihvatili smrt, to bi bio pravi način naučiti kako stvarno živjeti život. Možda, ako postoji šira svijest da se sve na kraju završava, imalo bi više razloga da tražimo smisao u ovom životu.