Kako nanosimo štetu sebi kada osuđujemo druge

​Mnogi ljudi dožive situaciju kada misle da su im većina ljudi neprijatelji. U njihovoj glavi se vodi rat. Bez obzira gdje su. U supermarketu, na univerzitetu, u metrou. Ovi ljudi imaju tendenciju da osuđuju druge ljude.

Mnogi sude sa takvom tvrdoćom i hladnoćom da bi im pozavidjeli čak i profesionalni dželati. 
„Pogledaj ovu kako izgleda! Zar mora da jede čak i u autobusu kada je tako debela! Ova frizura joj je jednostavno smiješna! Ovaj je idiot, onaj je previše glup, itd..." Mnogi ljudi konstantno osuđuju druge.

Ovo je zaista loša navika, moramo priznati. Pretpostavljam da mnogi od nas poznaju da imaju taj mučni glas u glavi koji često omalovažava druge ljude, prijatelje i strance, i sve između. Pokušajte samo deset minuta hodati gradom i ne osuđivati ​​nikoga. Uopšte nije tako lako.

Zašto ovo radimo? Šta nam to čini? I kako se možemo riješiti ove navike?
Evo nekoliko odgovora koji se neće svidjeti glasu u vašoj glavi.

Zašto sudimo drugima
Postoji nekoliko razloga za to:

• Mi smo društvena bića. I mora postojati red u društvenim grupama. To je kod nas programirano biološki. Ljudi gore i ljudi dole, ljudi koji vladaju i ljudi koji služe. Počinje sa vrlo malim stvarima, samo razmislite: ako dvoje ljudi idu jedno prema drugom uskom stazom, ko će od njih dvoje napraviti mjesta za drugu osobu? Ne donosimo svjesne odluke o tome. Stalno se poredimo u pogledu statusa. I želimo da budemo što bolji. Ovako želimo da se uzvisimo, omalovažavanjem drugih.
• Nismo sigurni u sebe i svoju vrijednost. Tada se ova statusna borba zaoštrava u glavi. Ako ne budemo mirni u sebi, ako ne kažemo da, onda se osjećamo ranjivima i ugroženima od drugih. Sve više pokušavamo da ih obezvrijedimo ili im nanesemo bol.  Na primjer, ljubomorni smo na profesionalni uspjeh našeg prijatelja i, da bismo zaštitili svoj ego, pretpostavljamo da nije zaslužio taj uspjeh i da taj uspjeh ništa ne znači.
• Odbacujemo dijelove sebe i potiskujemo ih. Guramo te djelove sebe iz svijesti u sjenu. Ako naiđe neko sa upravo takvim kvalitetom koji mi kod sebe želimo potisnuti i prinese nam ga kao ogledalo, naljutimo se. Zato što nas to podsjeća na nešto na šta ne želimo da se podsjećamo i što nam samo stvara frustraciju.
• Usamljeni smo. Ako o drugima razmišljamo, makar i samo negativno, ako se prema nekome odnosimo na bilo kakav način, stvori se veza, naša eventualno neugodno prazna svijest postaje zasićena tom osobom i negativna energija, u početku može malo potisnuti usamljenost.
• Očekujemo previše od naših bližnjih. I kao rezultat, stalno smo razočarani i frustrirani i ta frustracija podstiče devalvaciju.

Kako sami sebi nanosimo štetu
Suđenje je siguran put do patnje. Recept koji uvijek ne uspije i uvijek je bezveze, i koji uvijek moramo pojesti sami.
To se dešava u našoj glavi, u našem tijelu, u našem srcu.
Meta naših napada često ni ne zna da je meta - oslobođena je naših misli. Samo smo mi ti koji imamo štetu.
Kao što je Buda rekao:
"Zadržavati ljutnju u sebi je kao piti otrov i očekivati ​​da će drugi umrijeti kao rezultat."

Kada osuđujemo druge, ne preuzimamo dovoljno odgovornosti za sebe, svoju sopstvenu vrijednost, svoju usamljenost, svoje potisnute kvalitete i sopstvene živote.
Gubimo priliku da se brinemo o sebi.

Umjesto da percipirate ono što je neutralno, vi izmišljate priče o tome. Umjesto da samo primijetimo: „Ova osoba puno priča“, mi razmišljamo ovako: „Ova osoba ne može da prestane da priča, bolesna je, očigledno je nije briga što drugi žele da kažu svoje mišljenje, to je sve njena sebičnost! To bi trebalo hitno promijeniti!“.
​
Ukoliko ljude ne prihvatamo takvima kakvi jesu, onda ne prihvatamo ni realnost.  Čineći to, stalno otvaramo vrata osudi i nezadovoljstvu. O vremenu, politici, novcu, zdravlju, domu, cijelom životu.
Raskol između naših očekivanja i stvarnosti postaje sve veći i veći, a u nekom trenutku nas proguta zjapeće nezadovoljstvo.

Kako da prestanemo sa ovom navikom?
​Četiri koraka pomažu da se postepeno oslobodimo otrova u sebi i da nađemo sve više mira:

1. Postanite svjesni kada sudite. Zaista nije tako lako. Ali svaki put kada primijetimo: "Oh, ja samo sudim", to pomaže. Svaki put postaje malo lakše.
2. Pogledajte zašto sudite. Povrijeđenost i nesigurnost čine da se tako osjećamo,da želimo suditi drugima. To nema veze sa njima, već samo sa nama.
3. Zapamtite kako vam ovo ponašanje šteti.
4. Otpuštanje negativnih misli o drugome. Postoji mnogo načina za to. Na primjer, možemo uvidjeti da smo previše očekivali od druge osobe. Ili ćemo se staviti u njihovu kožu. I ta osoba samo traži sreću i želi izbjeći patnju. Uz sav lični prtljag koji svako od nas ima (možda smo se čak i našli u sličnoj situaciji?). Sjetimo se da na svijetu ima dovoljno mjesta za sve nas. I za mršavi i za punije. I za velike i za male.  Brbljivice i none ćutljive. Za one kojima je lako i one kojima je teže. Ili se zapitajmo: da li je to zaista važno? Ili: šta da uradim, kako da preuzmem veću odgovornost?

Na kraju, možemo vas pozvati na razmišljanja poput ovog:
„Prihvatam ovu osobu onakvu kakva jeste. Pustiću je da bude takva kakva je."
„Prihvatam cio život onakvim kakav jeste. Pustiću ga da bude takav kakav jeste."
Zar to ne olakšava mnoge stvari?