Mnogi od nas su bili u situacijama u kojima nas je neko teško povrijedio, a nikada se nije pokajao niti nam se izvinio.
Tada smo morali da nekako tražimo oproštenje, jer je zadržavanje bola i ogorčenosti boljelo mnogo više. Potpuno oprostiti nekome kome nije žao i ko odbija da se pokaje za ono što je učinio može se osjećati kao gotovo nemoguć zadatak. Tokom djetinjstva, mnogi od nas su učili da kada smo se loše ponašali i naše riječi ili postupci nekoga povrijedili ili uvrijedili, treba da im damo do znanja da nam je žao, a zauzvrat bi osoba kojoj smo nanijeli nepravdu obično odgovorila: „U redu je, opraštam ti.”
Međutim, ono što nas često nisu učili jeste da nije bitno da li nam je žao ili ne. Dokle god su riječi izgovorene, niko ne bi primijetio da je to često puta bilo plitko mrmljanje i da riječi nisu imale smisla. Mnogu puta ćete čuti djecu - a i odrasle - kako izgovaraju riječ “izvini” sa ljutnjom, ogorčemim stavom i sa jasnom naznakom da im uopšte nije žao. Ovo može pratiti durenje sve dok se cijela situacija ne gurne pod debeli, teški tepih dok se jednog dana ne dogodi nešto što će pokrenuti njeno ponovno pojavljivanje. Mnogo je lakše zaboraviti svađu kada ti nije žao i nisi ti taj koji pati. Tu su i ona izvinjenja koja počinju sa, „Ali…”, sa riječju koja negira sve što dolazi nakon nje. Kako odrastamo, počinjemo shvaćati da naše interakcije i dinamika s ljudima imaju mnogo više suštine nego što smo mogli razumjeti kao djeca. Mnogi od nas postaju manje naivni, posebno kada počnemo da obraćamo više pažnje na radnje, govor tijela, energiju i razne subliminalne poruke koje su skrivene u svemu što ljudi govore ili rade. Kao odrasli, shvatamo da „izvini“ ne znači uvijek da je osobi žao. Ponekad ljudi čine zlo, a ne izvinjavaju se niti to misle. Često se riječ "izvini" nikada ne pojavljuje, jer ne žele svi razmišljati o svojim postupcima i preuzeti odgovornost za ono što su učinili.
Šta raditi kada neko odbije da se izvini, jer mu zaista nije žao (ili neće da prizna da jeste)? I dalje se osjećamo povrijeđeno, uvrijeđeno, ljutito ili razočarano njegovim ili njenim ponašanjem. Kada ne možemo postići vanjski mir, onda moramo učiniti sve što možemo da pronađemo unutrašnji mir. To se može postići tako što ćemo biti ljubazni i saosećajni prema sebi i drugima, i pokušavajući da shvatimo njihovo gledište čak i ako se ne slažemo s njim. Čineći to, možemo naučiti prihvatiti i cijeniti razlike, što nam može pomoći da pronađemo mir u sebi. Često, kada smo u sukobu, žudimo za izvinjenjem od nekog drugog i vjerujemo da je to jedini način da povratimo mir. Međutim, istina je da možemo kontrolirati samo sebe i vlastite emocije. Da bismo povratili harmoniju, prvo moramo pogledati u sebe i racionalizirati i razumjeti svoje misli i osjećaje. To znači preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke i reakcije i pronalaženje načina da se oslobodimo svih negativnih emocija koje držimo. Iako izvinjenje od nekog drugog može biti od pomoći, na kraju je na nama da pronađemo unutrašnji mir i vratimo harmoniju u sebi. Kada se osjećamo povrijeđeno od strane druge osobe i doživimo patnju, to je zato što smo postavili očekivanje da se ta osoba ponaša na način koji zadovoljava naše standarde. Nije bitno da li se radi o strancu, članu porodice, prijatelju ili partneru - sve je isto. Ljudi nas povrijede, naljute ili razočaraju jer mi od njih očekujemo više. Očekujemo da ćemo prema nama postupati s poštovanjem, a kada se to ne dogodi, nadamo se da ćemo dobiti izvinjenje. Mislimo da će to smiriti naše emocije i uvjeriti nas da su oni pogriješili, a da smo mi bili u pravu, da se to više neće ponoviti i da je ravnoteža uspostavljena jer su se oni pribrali i pokušali smiriti situaciju. Naravno, to se ne dešava uvijek i svaka situacija neće biti riješena samo zbog riječi od nekoliko slova. Međutim, ta jedna riječ može pomoći u obnavljanju odnosa između dvoje (ili više) ljudi. Ni ta jedna riječ ne znači da je izrečeno ponašanje opravdano i da moramo momentalno zaboraviti nepravdu i ponašati se kao da se nije ni dogodila. Međutim, kada nam se neko otvori i bude pošten, ranjiv i hrabar i prihvati da je nešto što je uradio izazvalo negativan efekat, tada se izliječenje i obnova mogu desiti mnogo brže i lakše za sve strane. Ako nema izvinjenja, onda možemo raditi na izlječenju sebe i na procesuiranju onoga što se dogodilo i možemo pokušati razumjeti šta je izazvalo uznemirenost. Tada sebi dajemo priliku da uklonimo svaku unutrašnju napetost i nadamo se da ćemo je prevazići. Možemo čuti ljude kako govore da određena osoba ne zaslužuje naš oprost. Međutim, naše opraštanje je više u cilju pronalaženju mira u sebi i nije korisno samo za drugu osobu. Osim ako ne dostignemo mjesto oprosta u sebi, oprost nam ionako neće biti istinski dat od druge strane, pa je imperativ da prvo odvojimo vrijeme za duboku introspekciju. Samo zato što opraštamo ne znači da automatski moramo napustiti sve granice i dozvoliti ljudima priliku da nam nanose štetu stalno i iznova. Možemo nekome u potpunosti oprostiti, a ipak odlučiti da nemamo blisku vezu s tom osobom. Ne moramo čak ni kontaktirati drugu osobu da bismo joj rekli da smo joj oprostili. Dostizanje faze oprosta je nešto kroz šta prolazimo iznutra, tako da je na nama da odaberemo da li i kako eksternaliziramo ono što se osjećamo.
Hoćemo li nastaviti blisku interakciju sa nekim kome smo oprostili, a ko nije voljan da snosi odgovornost, vjerovatno će zavisiti od brojnih stvari, uključujući težinu nepravde i koliko je ona uticala na naše živote. Možemo oprostiti i izliječiti se od traume, a ipak odlučiti održavati zdrave granice ako osjećamo da određene osobe predstavljaju rizik za naše emocionalno, mentalno ili fizičko zdravlje. Ponekad je izvinjenje prazno, a ponekad je zaista iskreno. Biće i trenutaka kada najznačajnije izvinjenje neće biti ono koje je izgovoreno, već ono koje se izražava kroz vidljivu promjenu u ponašanju.
Jedan od najlakših i najbržih načina da nekome oprostite, bilo da im je žao ili ne, jeste da se prisjetite ovog citata nepoznatog pisca: „Ne osuđujte nekoga samo zato što griješi drugačije“. Svi mi griješimo, a kada to učinimo, pitanje je da li je naše izvinjenje iskreno ili ne. Izvinjenje nema toliko veze sa izgovorenim riječima, već sa tim da li je osobi zaista žao – i da li radi na poboljšanju stvari. Često je mnogo lakše oprostiti nekome ko se kaje nego oprostiti nekome ko se ne kaje. Kada nema riječi ili promjena u nečijem ponašanju, naša jedina opcija je da radimo na oprostu i pronalaženju mira u sebi. Oslobađanje od bolnih emocija i sticanje unutrašnjeg mira nije brz proces koji se događa baš onda kada odlučimo da smo spremni nekome oprostiti ili kada odlučimo za mir kao prioritet. To je proces koji traje. Kad god se sjetimo bolnog događaja, možemo lagano prebaciti fokus na empatiju i saosjećanje, ponavljajući u mislima frazu: „Opraštam ti, oslobađam se svake boli i patnje“, umjesto da ponavljamo bolne riječi ili radnje. Ovo ponavljanje nam može pomoći da dođemo do rezultata koje tražimo. Kada nam neko namjerno nanosi bol, zadržavanje patnje samo mu daje zadovoljstvo kojem se nadao. Ako ne radimo na saosjećanju i razumijevanju, možda ćemo ostati usidreni u boli. Njegujući saosjećanje i razumijevanje, možemo se osloboditi težine emocionalne izdaje. To može imati pozitivan uticaj ne samo na našu prošlost, već i na našu sadašnjost i budućnost. Otpuštajući negativne emocije i praktikujući oprost, možemo postići unutrašnji mir i krenuti naprijed sa pozitivnijim pogledom na život. Opraštanje i pronalaženje mira u sebi je moćno oruđe za izlječenje. Međutim, važno je napomenuti da to ne znači nužno da osobi koja nam je nanijela štetu dozvoljavamo natrag u naše živote, čak i ako je promijenila svoje ponašanje. Opraštanje znači oslobađanje od tereta negativnih emocija i pronalaženje unutrašnjeg mira. Radi se o prihvatanju onoga što se dogodilo i o napretku sa pozitivnim pogledom na život. Ponekad to znači stvaranje zdravih granica i potpuno distanciranje od onih koji su nam nanijeli štetu, čak i ako su se promijenili.
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|