Kako sam naučila da kažem "ne" drugima i "da" sebi

Bilo mi je jako teško naučiti kako da kažem "ne" onome što ne želim da radim i onima koji su mi oduzimali energiju. Međutim, učenje da sebe stavim na prvo mjesto je za mene bilo neophodno, jer to podrazumijeva da morate osvijestiti šta želite i šta zaslužujete.

Živimo u društvu u kojem se smatra da sve mora biti savršeno, dinamično i sretno. Reći "da" očekivanjima drugih i zahtjevima koji su nam upućeni postalo je nešto kao nepisano pravilo. Zapravo, reći "da" svemu što nam se nameće je postalo norma kao odgovor na svaki zahtjev našeg okruženja. Međutim, naučila sam da to djeluje kao otrov koji iscrpljuje suštinu onoga što jesmo.

To nas slabi i pogoršava sve dok više ne budemo u stanju voditi dovoljno računa o sebi. Na primjer, ponekad nismo svjesni stvari koje su nam potrebne i naše emocije praznine ili usamljenosti nas preplavljuju. Iz tog razloga, objasniću kako sam naučila da hodam putem koji je značio da sam morala odbiti druge i reći im "ne", da bih sebi mogla reći "da". To je za mene značilo postavljanje prioriteta i uzimanje u obzir sopstvenih želja i potreba. Štaviše, reći mirno, brižno i ​​iskreno "ne" drugima bio je zaista snažan čin samosaosjećanja i samosvještenja. To je značilo da sam počela da se brinem o sebi i smireno pratim i tumačim poruke koje su mi slali moje tijelo i moj um.

Naučila sam da kada se iz dubine moje duše javi hitna potreba da nečemu i nekome kažem "ne", moram obratiti pažnju. To može biti bilo šta, određeni plan, akcija, događaj, sastanak, poziv ... čak i neželjeni zagrljaj. Počela sam da govorim "ne" kada sam shvatila da sam time postala svjesna onog dijela sebe koji sam negdje duboko bila zakopala. To je zato što sam jedan period živjela samo za druge, a prestao sam bila da živim za sebe. Nisam baš znala kako da odbijem druge a da ih ne povrijedim. Plašila sam se šta će misliti ili kako će reagovati na moje odbijanje.

Suočavanje sa krivicom
Osjećaj krivica je cenzura sebe. Ipak, odaću vam tajnu, to je samo prolazna emocija. Ne traje vječno i nikada nije trajno ugrađeno u naša srca. Sve ima početak i kraj. Krivica nije izuzetak. Mislim da svi moramo naučiti da kažemo "ne" u nekom trenutku svog života. Niko nije rođen da bude asertivan cijelo vrijeme. Asertivnost nije ponašanje bazirano na genetici - ne nasljeđujemo ga, već se stiče iskustvom. Među strategijama koje su mi najviše pomogle da se izborim sa krivicom bila je asertivnost. Biti asertivna značilo je da izražavam ono što mislim, osjećam i želim slobodno, na transparentan i iskren način. Osim toga, asertivnost je proces učenja koji je izuzetno transformativan. Naučila sam da biti asertivan znači sjediniti ono što mislim sa onim što osjećam kako bi me drugi razumjeli. Evo nekoliko primjera asertivnih odgovora koje koristim godinama:

• Ne idem ni na kakve sastanke ako sam iscrpljena i trebam se odmoriti.
• Ne želim da gledam neki film (npr. horor) ako me on plaši i ne osjećam se ugodno.
• Neću provoditi vrijeme sa nekim, ako taj neko čini da se na kraju osjećam psihički iscrpljeno.
• Ako me neko pita da izađemo u grad, ne izlazim, ako mi se nikako ne izlazi. Tako im i kažem.
• Ono što je ranije neko govorio bi mi zasmetalo i natjeralo me da se osjećam posramljeno i poniženo. Više se ne obazirem na komentare ljudi, jer više ne želim da se osjećam tako. I reći ću ljudima da zadrže svoje mišljenje za sebe, jer me se zaista ne tiče.
• Cijenim ako je nekome stalo do mene, ali me iscrpljuje stalno postavljanje pitanja, pa ću osobu zamoliti da mi ne postavlja stalno ista pitanja. 

Naučiti reći "ne" bio je izuzetno oslobađajući čin. Po prvi put sam počela da razmišljam šta želim. Počela sam da cijenim sopstvene misli, osjećanja i želje.

Znati reći "ne" je bitno i neophodno
Ako izbjegavamo reći "ne" nečemu što nam ne prija, što nas vrijeđa, boli, guši ili muči, to smanjuje naše samopoštovanje. To se bilo desilo i mom samopouzdanju. Stavljajući druge ljude na prvo mjesto, ja sam ostajala sam u drugom planu i tako gubila samopouzdanje. Štaviše, to je činilo da se osjećam kao neuspjeh. Naučila sam da dane provodim sama sa sobom. To je apsolutna sigurnost. Naučila sam da se ne plašim da budem sama i da iz straha od samoće ne okupljam loše društvo oko sebe. Tako je moje samopouzdanje raslo. Tako sam naučila da prigrlim život i hrabro koračam kroz njega.

(Anonymous)