Kako se nositi sa partnerom koji se distancirao?

Za mnoge od nas malo je toliko privlačnih ljudi kao oni koji su nekako povučeni; ona vrsta ljudi koji su pomalo misteriozni; koji ne govore puno; kod kojih se nikada ne zna gdje se nalaze; u čijim očima je pogled u daljinu, a možda i neka melanholija;

u čijim srcima možemo osjetiti tugu o kojoj čeznemo da saznamo, ali koju nikada ne možemo potpuno dokučiti; ljudi koji nam obećavaju intimnost i povezanost, a koji ipak ostaju – koliko god dugo bili s njima – očaravajuće distancirani od nas i ne baš ohrabrujući.

Nije iznenađujuće da nije tako lako biti partner osobi koja se povlači. Vrlo česta tendencija je da se nakon prvih opojnih dana predamo neizvjesnosti koje ovi ljudi izazivaju u nama i počnemo razmišljati: Da li im je zaista stalo? Da li će nam uzvratiti ljubav? Zašto nas nikada ne zovu?
Opterećeni takvim pitanjima, možemo biti ljuti, plačljivi ili strogi. Možemo ih optužiti za zanemarivanje i sebičnost, za izdaju ili egocentričnost. No, možemo računati da nam takvo ponašanje neće donijeti nikakvu korist. Na prve znakove kritike, ljudi koji izbjegavaju se potpuno povlače. Oni su stručnjaci u bijegu od posljedica želje drugih ljudi za njima. Odlaze da se bave sportom, bježe na dugo putovanje ili otkrivaju nove obaveze u kancelariji. Druga strana biva ostavljena.
Ako imaju loš dan, oni nam takođe mogu uzvratiti bijesom. Oni će negirati da smo u pravu. Ne pokušavaju nas prevariti; oni zaista ne vide problem. Nisu – uvjeravaju nas sa sve većom žestinom – daleki i hladni, jednostavno su zauzeti i ne pripadaju sentimenatlnim ljudima. Problem smo mi – potrebiti, slabi, histerični i prezahtjevni, kako kažu. 
​
Da bismo preživjeli ovakvo ponašanje, trebamo se držati ideje da su, uprkos svojim dobrim vanjskim manirima, oni koji izbjegavaju, prije svega, uplašeni. Njihova hladnoća je rezultat straha, a ne ravnodušnosti – a ono čega se plaše je da spuste gard i da se onda ponovo sretnu sa izdajom i napuštenošću. Njihova vanjska snaga maskira njihovu unutrašnju krhkost.
Sigurno postoji prilično dirljiva pozadina i razlog za njihove unutrašnje strahove. Njih je, nekada davno, najvjerovatnije jako iznevjerio neko od koga su mnogo ovisili kada su bili bez odbrane. Kao odgovor na teško razočaranje iz djetinjstva ili nekog ranijeg doba, postali su debelokošci i zaodjenuli se oklopima. Zakleli su se, na način koji sada možda ni ne prepoznaju, da više nikome neće u potpunosti vjerovati.

Dakle, oni koji su distancirani skloni su postavljanju barijera ne zato što im nije stalo, već zato što kada osjete nečiju brigu i zaninterseovanost, to stvara nepoznata i zastrašujuća osjećanja. Vješto potkopavaju svoje šanse da budu bliski, jer nemaju iskustva sa pouzdanom ljubavlju – i žele je pokušati pokvariti kako bi dokazali sebi da ona ne može biti stvarna (i da, dakle, nisu ni propustili baš toliko).

Treba da izbegavamo bilo kakve tužbe i protivtužbe; da su možda previše hladni, a mi gorimo za njima. Daleko bolje da se pozabavite strahovima koji kruže ispod površine. Umjesto da izazivamo njihovu paniku ili poricanje, trebali bismo – najbolje što možemo – učiniti da se osjećaju sigurnima u bliskosti sa nama. Treba da zapamtimo da imamo posla sa nekim ko smatra da je ranjivost zastrašujuća.

Ali još važnije, mogli bismo usput početi sebi postavljati nekoliko ključnih pitanja. Koliko smo slični njima, pored očiglednih razlika? Lako je tvrditi da neko ima jasnu želju da bude blizak – sve dok nije stavljen na probu, jer je pažljivo odabrao osobu koja ima problema da bude bliska. Ipak, istina, koliko je bliskost za nas zaista jednostavna? Zar ne bismo bili uplašeni kao oni – već smo jednostavno prenijeli svoj dio problema na njih? Ne treba li biti sumnjičav prema načinu na koji smo odbili druge "toplije" kandidate u korist ove daleke i hladne figure? Da li je stvarno slučajno što smo sa njima? Ili nas to na neki način ne zadovoljava, dozvoljavajući nam da tvrdimo da želimo intimnost, a da ne moramo snositi bilo kakve posljedice?
​Kroz ovakva pitanja, možemo shvatiti da, najvjerovatnije, strah od bliskosti postoji na obje strane. Samo što su oni direktno udaljeni, a mi zato što nam ne pružaju šansu da im budemo bliže. Možemo pokušati prihvatiti naše međusobne strahove ovisnosti. Možemo početi saosjećati sa njihovom anksioznošću i pomoći jedno drugom da prihvatimo rizike ljubavi. To će biti početak istinske bliskosti – i hrabrosti – s obje strane.