Kako se riješiti nepodnošljive duševne boli - savjeti sveštenika Konstantina Parhomenka

Oče, pišem Vam jer nigdje nisam našla odgovor koji bi bio primjenjiv na ovu konkretnu situaciju kroz koju ja prolazim.

Čitam dosta o tome kako se ponašati i šta učiniti da izađem iz depresije i malodušnosti. Ako osoba koja je okrenuta Bogu ovako počne osjećati šta biste joj savjetovali da uradi baš u trenutku nepodnošljive psihičke boli? Šta je ovo? Očaj, malodušnost, ponos, opsesija? Ne znam.

Ako ni molitva ne pomaže, ako je tijelo fizički jako slabo, kako onda izdržati, a da ne naudite nikome oko sebe ni riječju ni djelom? Izvinite ako je pitanje zvučalo pomalo nejasno. 

Očev odgovor:
Poštovana, pitanje je zaista teško. Znate kako psiholozi kažu da ako imate stanje malodušnosti, ili da tako kažem, stanje depresije traje dovoljno dugo, na primjer, nekoliko mjeseci, onda morate posjetiti psihijatra.
E sad postoje ljekovi, hvala Bogu. Postoje neki lijekovi koji pomažu u ublažavanju ovog depresivnog stanja. Ovo se odnosi na liječenje psihičkog stanja.
Što se tiče duhovnog liječenja, duhovne terapije, mogu savjetovati sljedeće. Ali, šta znači savjetovati? Imam jednu blisku osobu koja takođe vrlo često pada u stanje depresije. Svi moji savjeti koje mu dajem ne funkcioniraju.
Ovaj čovjek mi kaže:
"Vidiš, ti si drugačijeg kova. Ti si, na primjer, optimističniji, možeš biti smireniji oko nekih stvari, ne obraćati pažnju na njih, vjerovati Gospodu sve. Ali ja", kaže čovjek, "jednostavno ne mogu, samo se gubim, gubim tlo pod nogama, kao da se davim. Da li me razumiješ?
Možda se sjećate one priče iz Biblije kada je Petar hodao po vodi do Isusa, pa počeo da se davi, a Hrist mu je pružio ruku. Petar je uspio da uhvati ovu ruku, ustao je i ponovo hodao po vodi sa Hristom. Ali neki to ne mogu, neki ne mogu da dignu ruke prema Hristu, neki ne mogu, čak i držeći se za Hrista, stajati na talasima, na vodi.
Šta takva osoba treba da radi? Ako je u ovom slučaju potrebno koristiti neku vrstu liječenja lijekovima, onda je to u redu. Ali ako osoba ne može ili ne želi, ili joj ovo ne pomaže, ovo stanje mora doživljavati jednostavno kao težak krst, odnosno teret sa kojim mora naučiti da se nosi, dok se tog tereta ne oslobodi.
Odnosno, ako nemaš baš nikakvu duhovnu snagu, i ako nemaš dovoljno duhovne snage da se izboriš sa određenim stanjem, samo prihvati to stanje kao svoj krst.
Različiti ljudi nose različite "krstove". Kad stojimo u crkvi, gledamo druge ljude, čini nam se da nemamo sreće, ali neko ima sreće, sa njim je sve dobro, sa drugima nije. Znate, komunicirajući sa ljudima, kao sveštenik na duhovnom nivou, želim da kažem da svi ljudi imaju svoje probleme.
Nekome je to bolest, nekome strast, trećima hronična besparica, trećima problemi u privatnom životu ili nešto drugo. Odnosno, svako od nas ima svoj teret, dragi moji. Taj teret je nešto što moramo nositi, ne smijemo gunđati, moramo živjeti sa njim. Moramo nekako pronaći resurse da živimo sa ovim stanjem.
Ako ne možemo da savladamo neko stanje malodušnosti, a ni molitva nam ne pomaže, a ne pomažu nam svi duhovni savjeti, shvatite to jednostavno kao teret koji morate u datom trenutku života podnijeti. Morate živjeti sa tim, morate to prenijeti.
Ni u kom slučaju ne treba razmišljati o prekidu života jer to ne okončava problem, već ga pretvara u vječni problem. Taj očaj, praznina u duši koju imate, kod živog čovjeka, ako okonča svoj život, prelazi sa njim u vječnost, postaje njegovo vječno stanje.
Hajde sada da razgovaramo o tome šta crkva može da ponudi osobi kao duhovnu pomoć? Najveća stvar je, naravno, molitva. Iz ličnog iskustva sam se uvjerio da koliko god da si umoran, koliko god da si tužan, pročitaj neki kanon, pročitaj neke molitve, pokucaj na Božija vrata, i ovo kucanje tvoje šake na vrata će dovesti do toga da se vrata na kraju otvore.
Osjetićeš da je došao mir, spokoj. Nešto je bilo strašno, na primjer, nešto te je u životu plašilo. Mislio si: "Gospode, šta da radim, kako izaći iz ovog stanja”? Ali doći će mir, spokoj i radost. To je apsolutna činjenica u koju sam uvjeren. Stoga je molitva najmoćniji lijek. Takođe je potrebna i neka aktivnost, i to bolje ne intelektualna, već neka praktična, fizička aktivnost. Jedna žena mi je dolazila i plakala jer je u malodušju. Usamljena je, nema šta da radi, pa osjeća besciljnost i nedostatak svrhe u svom životu. Ja joj govorim: vi sad plačete, a mi imamo jednu ženu u parohiji koja ima troje male djece. Muž ju je napustio, ostavio. Ona je sama, prinuđena je da zarađuje kako bi prehranila svoju djecu, mora da se trudi da djecu odvede u školu i prehrani. Kažem, dođi, pomozi ovoj ženi. A ona odgovara: "O, ne". Dakle, ona bi radije ležala na krevetu, žalila nad svojom sudbinom i bila depresivna nego da se bavi bilo kakvim aktivnostima koje bi koristile i njoj i drugima. 

Kada osoba padne, na primjer, u neku vrstu očaja ili depresije, i sami doktori joj često savjetuju da se bavi nekim fizičkim radom, fizičkom aktivnošću. Fizički rad može nas izvući iz ovog stanja depresije ili ga makar ublažiti.
Čitanje duhovne literature ili čitanje Jevanđelja će vam pomoći. Uzmite duhovnu literaturu, uzmite Sveto Jevanđelje, pročitajte ga. Takođe, ono što će ti pomoći da se nosiš sa ovim stanjem je spoznaja da sve što imamo je poslušnost koju nam je dao Bog.
Ako smireno i dostojno ispunimo ovu poslušnost koju nam je Bog dao, onda ćemo, naravno, dobiti nagradu od Gospoda. Na kraju ćemo pronaći svoj mir.
Djeco draga, možda je život težak, nesređen, možda imate bolesnog roditelja, možda neki nedostatak, ili ne živite u dobrim životnim uslovima, možda se molite „Gospode, daj, daj“, ali Gospod ne daje. 

Odnosno, kada se molimo za nešto, trudimo se, ali to nam nije dato, već ostaje neka teška situacija u koju smo uronjeni, onda shvatite da je ta situacija iz nekog razloga namijenjena vama, data od Boga, a ona može kriti spasenje, samo što toga niste odmah svjesni. Bivate svjesni tek kasnije - u vrijeme koje je namijenjeno da se osvijestite.
​
Svakog dana bi trebalo uputiti Bogu ove riječi:
"Gospode, daj mi ono što misliš da mi je potrebno."
Zapamtite, apostol Pavle je govorio:
“Gospode, iscijeli me, da bih ti mogao uspješnije služiti.”
A Gospod reče:
„Dovoljna je moja milost, jer sila Božja postaje savršena u slabosti.”
​
Ponekad u našim tužnim, teškim okolnostima, ponekad u našim slabostima, sila Božja je savršena. Shvatiti ovo, da nam je sve to Bog dao, kao sredstvo, kao put ka spasenju, a ovo shvatanje će vam takođe pomoći da izbjegnete bilo koje malodušje.
Dakle, savjeti su sljedeći. Prvo, Molitva. Sledeće, dobra djela. Da, praktična dobra djela. Dalje. Čitanje Svetih knjiga i zapisa i udubljivanje u svetu tradiciju. Konačno, spoznaja da je Gospodu stalo do nas, a sve što nam daje je Njegov dar, nama neophodan, dat nam na spasenje. I naše svakodnevne tuge i naše slabosti su sve Njegovi darovi.
Sve će nam to, čini mi se, pomoći da se oslobodimo stanja malodušnosti, nemoći, paralize. Bog vas je blagoslovio.