Kako sebi namećemo besmislene zabrane koje nam otežavaju život

Fotografija: Henry Jiménez

Jednom mi je prijateljica rekla kako je ljubomorna na ljude koji šetaju pse, jer oni mogu izlazizi i šetati nekoliko puta dnevno, a ona ne može. ​

Ta moja prijateljica je već četvrtu godinu na terapiji i zato je počela postavljati sebi prava pitanja. I ovoga puta postavila je je sebi pitanje: "Zašto i ja ne mogu šetati onoliko koliko želim?"

Odgovor je stigao iz njenog sjećanja, prilično brzo. Mamin glas promrmljao je nešto u duhu: "Danas si dovoljno šetala. Sad idi i radi domaći. Pomozi oko kuće. Obavljaj svoje dužnosti". Njena mama je imala svoja ograničenja i općenito je mentalitet u tim danima bio nešto drugačiji.
Ali ovo "sjema", jednom zasijano, može zauvije ostati u vama i nastaviti da "klija", ako na njega ne obratite pažnju.
Zašto je to tako? Zato što to "sjeme zabrane" biva usađeno djeci u doba kada ona nemaju kritičko razmišljanje (ili su ga odrasli potiskivali, zabranjujući mu da sumnjaju u sebe i da postavljaju neugodna pitanja).

​A ako nema kritičkog razmišljanja, stavovi se percipiraju kao norma, ne dovode se u pitanje, počinju se uklapati u psihu i može proći jako puno vremena prije nego se primijete i dok se ne shvati da nas oni koče.

Moja prijateljica je primijetila, shvatila je odakle dolazi taj "program" u njenom umu,  a onda je dozvolila sebi da izlazi i šeta koliko je htjela.

Moja druga prijateljica iznenada je shvatila da može promijeniti posao. Zvuči li vam to smiješno? Ali nekome nije smiješno ako postoji "program zabrane" u umu.
Njeni roditelji su joj stalno sugerirali da sve što radi "mora dovesti do kraja", u protivnom, je "avaj!, loša djevojka". Ova zabrana i ograničenje se takođe proširilo i na posao: to se navodno ne može promijeniti, jer sve mora biti privedeno kraju.
Shvativši da u sebi nosi tuđe, a ne svoje ideje, prijateljica je doživjela ludu radost. Ovo je na nju djelovalo kao oslobađanje od ograničavajućeg smeća, što nikome uopće nije potrebno u životu.

Još jedan mladić mi je ispričao kako je u djetinjstvu volio jesti sušene lignje. Ali iz nekog razloga mu je otac zabranio da ih jede. I tako je i on sebi zabranio svoje omiljeno jelo. Nije jasno zašto se uvijek ne sjećamo onih koji su nam "uveli zabrane", dok sama zabrana opstaje dugo i utiče na naše buduće živote, ma kako ona besmislena bila.  
Uglavnom, mladić se jednom, dok je bio u trgovini zaustavio ispred pulta, i postavio sebi ovo jednostavno pitanje: "Pa, zapravo, zašto ne bih jeo moju omiljenu hranu? Koga uopšte briga o tome što ja jedem?"
Odgovor je očit, zar ne?

I ako ste se prepoznali, razmislite: Koga je uopšte briga koliko ćete puta dnevno šetati,jesti svoju omiljenu hranu ili promijeniti posao u toku života?  Očito nikoga.
Ali vi ćete sigurno osjetiti veliko olakšanje ako se riješite ovakvih i sličnih glupih i nepotrebnih zabrana.

Autor: Veronika Khlebova
(zen.yandex.ru)