Koliko ste puta plakali ne znajući da vam život čini uslugu?

Koliko ste puta potajno plakali, ne znajući da vam je život upravo učinio uslugu, ne shvatajući ono što se dogodilo, misleći da je "kraj svijeta" za vas, a ne znajući da je to u stvari početak nečeg boljeg. Jer život i jeste stalno umiranje i ponovno rođenje, zatvaranje jednih vrata, otvaranje drugih, iako se to može činiti bolno, iako možda prolivamo puno suza u određenim okolnostima. ​

Albert Einstein je rekao da ako postoji nešto na čemu je zaista zahvalan, to su onda svi ljudi koji su mu tokom života rekli "ne"  . Svako od ovih razočarenja i ljudi koji mu nisu željeli pomoći u određenom trenutku kasnije su mu omogućili da pronađe motivaciju da se pozabavi drugim stvarima, da traži nove prilike, da usavršava život, što ga je učinilo jačim.

​Niko ne zna koliko sam plakao, niti što su me te suze naučile. Ja sam danas posljedica svih onih nijemih žalbi koje sam izgovorio, ne iz slabosti, već zato što sam se umorio od stalne potrebe da budem jak.

Postoje trenuci kada jednostavno ne možete, a da ne plačete. Razna razočarenja dovela su do emocionalnog stresa. Svaki neuspjeh i svako "ne"  na putu prisiljavaju nas da zastanemo, prestanemo i zaplačemo. Ovo je trenutak kada se više ne možemo odbraniti i kada osjećamo da gubimo kontrolu nad svojim životom.

Judith Orloff, psihijatar i autorica knjige Emocionalna sloboda: Kako prestati biti žrtva negativnih emocija govori nam da je prvi korak prema unutarnjoj ravnoteži u plaču. Nakon suza dolazi smirenje i često slijedi jasnoća. Pozivamo vas da razmislite o tome.

Isplakano postaje naučeno: Korisna patnja
Sasvim je moguće, ako biste sada mogli putovati u vlastitu prošlost, tada biste osjećali samilost prema sebi, jer biste mogli vidjeti da ste plakali za nečim i zbog nečega što danas nema smisla. Sve one suze koje ste prolili zbog nekoga ko nikada nije zaslužio vašu naklonost ili oni trenuci nervoze zbog nekog projekta ili sna koji nikada nisu zasluživali vašu brigu, sada su postali samo sjećanja. Skrhani, ali istovremeno i korisni snovi, zapisani u prolazne oblake u naše životne cikluse.
Ovdje se mora reći da niko ne dolazi na svijet kao sveznalica, i da svi imamo puno za naučiti. Suze su poput obreda kroz koji trebamo proći da bismo i dalje rasli, da bismo znali „ko je sa nama, a ko ne“, koji nas u stvari testira.
U psihologiji se često govori o nečemu što je poznato kao "nepotrebna patnja". Ovaj fenomen, koji je za nas vrlo zanimljiv, češći je nego što mislimo, htjeli mi vjerovati ili ne. Odnosi se na one trenutke u kojima se naša bol povećava što smo je svjesniji.
Jedan od primjera su one burne ljubavne veze, u kojima nikada ne povlačimo liniju, već očekujemo nemoguće, i umjesto da se oslobodimo boli mi tonemo sve dublje. Dok se korisna patnja bliži kraju i napokon uzima teret sa nas, pročišćava nas i čini da učimo iz nje, beskorisna patnja nikada neće dopustiti promjene i unutarnji rast.

Bol stvara priliku
Sasvim je moguće da ste u više navrata čuli kako „ samo onaj koji je patio može shvatiti što je zapravo život.“  Mora se reći da to nije sasvim istina. Sreća nas takođe uči nečemu, što nam takođe pruža dobre alate. Nepovoljne okolnosti zauzvrat tvore raskrsnice sa kojih moramo negdje skrenti i negdje ići.
Ako pređemo tu raskrsnicu, ako osjetimo bol, tada više nećemo biti isti. Stoga je potrebno otvoriti vrata „korisnoj patnji“ o kojoj smo govorili gore, koja te čini sposobnijim, čini te boljim strategom s otpornim umom, tj osobom kojoj se pružaju nove prilike. Jer čak i ako mislimo da nam je život dao jasno „Ne", ponekad je to samo jedno: „ Strpi se još malo..."

Judiff Orloff pokazuje nam u knjizi Emocionalna sloboda: Kako prestati biti žrtva negativnih emocija, citirana na početku članka, da moramo postići nužni unutarnji mir kako bismo mogli iskoristiti prilike u mračnim vremenima.

• Emocionalno olakšanje je prikladan i oslobađajući mehanizam za smirivanje uma i gledanje stvari na drugačiji način.
• Nakon što smo plakali zbog nekog razočaranja, prekida ili neuspjeha, promjena je nužna. Ovdje često pravimo grešku čekajući da se nešto dogodi u našem okruženju kako bismo pronašli motivaciju, cilj koji nam omogućava da nastavimo i zaboravimo što se dogodilo.
• Ovo nije pravi način razmišljanja. Najbolje je ako smo mi sami promjena.  Ako je ideja o očekivanju nečega izvan isključena, morate je razviti iznutra. Jer tek onda kada se neko prestane nadati i reagovati, onda se život mijenja.

Konačno, u ovim trenucima emocionalnih poteškoća otkrivamo koliko snage nosimo u sebi i za šta smo sposobni. Jer čak i ako ne vjerujete, mi smo poput hrastova, što su više izloženi jakom vjetru, to više rastu.

(izvor i obrada sa: gedankenwelt.com)