Lijepe i velike stvari rastu polako i nečujno

​​Ljubav je brza i prolazna iskra koja zapali dva srca. Ali to je i ono što se dešava polako, sa svakim postignutim dogovorom, sa svakom prevaziđenom teškoćom i u malim stvarima koje stvaraju čitave svemire.

Za najvažnije stvari su potrebni vrijeme, trud i kompromis.  To znamo, jer život, baš kao i priroda, prati svoj ciklus i svoje unaprijed postavljene ritmove. ​

Međutim, za naš mozak, percepcija vremena je zastrašujuće brza. Kao da nas naše postojanje zbunjuje.

Prema zanimljivom radu koji je objavio Dr Dharma Singh Khalsa, specijalista za neurologiju i gerontologiju, naša percepcija vremena ima tendenciju da se ubrza kako odrastamo. Godine brzo izmiču i, nekako, prestajemo da uživamo u sadašnjosti, ne dajući na značaju stvarima koje rastu u tišini i koje bi zaista mogle obogatiti naša srca.

Kada je vrijeme brzi voz bez zaustavljanja
Ponekad nam, gotovo ne znajući kako, najvažnije stvari pobjegnu ili prođu prebrzo: djeca brzo rastu, taj vikend proveden sa partnerom, posljednja večera sa drugarima iz škole ili ljeto koje se završi u trenucima sa prvim jesenjim kišama...Često se kaže da je „život ono što se dešava dok smo zaokupljeni pravljenjem naših projekata“, čak i ako bi, u stvarnosti, mogli reći da s vremena na vrijeme ne uspijevamo vrjednovati ili dati pravi značaj mnogim dimenzijama koje nas okružuju. u svakom trenutku  našeg životnog ciklusa. Uvijek dođe trenutak kada zanemarimo razgovore sa majkom dok je gledamo kako kuva ili one svađe sa partnerom na početku veze ili one crteže koje su nam djeca sa toliko sreće poklanjala vraćajući se kući posle škole. Gdje je sve to nestalo? Da li je zaista prošlo toliko vremena?   ​

​Naš mozak ima tendenciju da ubrza percepciju vremena
Baš kao što smo naveli na početku, kako sazrijevamo i postajemo odrasli, naša percepcija vremena se mijenja. Ako tome dodamo često ubrzan način života i pritisak okoline koja uvijek nešto zahtijeva, sve nas to čini „manje prisutnima“ i pojačava osjećaj egzistencijalne praznine i prolaznosti vremena.

• Douwe Draaisma, profesor istorije psihologije na Univerzitetu Groningen, u Holandiji, govori o zanimljivom fenomenu koji se zove „efekat reminiscencije“. Prema tome, za naš mozak vrijeme je vrlo relativna realnost,  koja daje važnost samo jednako značajnim konkretnim činjenicama.​
• Kažu da se između 20. i 40. godine obično akumuliraju emocionalno najintenzivnija sjećanja,  a percepcija vremena je sporija i intenzivnija. Od 50. do 60. godine subjektivni osjećaj vremena se mijenja i ubrzava, jer nema toliko značajnih podražaja  ili toliko iskustava koja nas prikovaju za sadašnjost.

​Učinite da vrijeme teče što je moguće sporije
Ako nas, kao što smo upravo vidjeli, efekat reminiscencije onemogućava da uživamo u sadašnjosti, jer se previše fokusiramo na emocionalno intenzivna sjećanja na prošlost, vrijedi početi "kultivirati" ovdje i sada sa trenucima punim pozitivnih emocija.  
Nije potrebno voditi život dvadesetogodišnjaka da bismo uživali u sadašnjosti. Bitno je samo uzeti u obzir sljedeće dimenzije:

• Najbolje godine su ono što ste sada. Ono što se nije moglo desiti u vašoj mladosti može se postići zahvaljujući toj mudroj i uravnoteženoj zrelosti koja je u stanju da da prioritet najvažnijoj osobi: sebi.

• Divne stvari nastavljaju da rastu oko vas, stvari koje napreduju polako, tiho.  Ljubav onih oko vas, "saučesništvo" onih koji mogu da pročitaju vaše poglede ili da vam izmame osmijeh kada to najmanje očekujete. Sve se ovo dešava sada, sve što treba da uradite je da zastanete na trenutak i uživate.

• Rutina je ta tužna muzika koja vara vaš mozak da povjeruje da vrijeme brzo prolazi.  Naprotiv, sve što nije uobičajeno je stimulans, podsticaj nabijen emocijama koji mijenja percepciju vremena, zaustavljajući ga.

​Putujte, radite nešto drugačije svaki dan, koliko god to nešto malo bilo, u tišini gledajte ljude koje volite i uhvatite te mentalne slike i čuvajte ih u svom srcu i svom mozgu. Pobrinite se da svaki trenutak ima miris, osjećaj, okus... Podstaknite sva svoja čula i prigrlite sadašnjost kao da prošlost ne postoji, kao da ne postoji sutra.