Mit o Platonovoj pećini: ko traži istinu, mora znati da je podnese

Priča govori o ljudima koji su živjeli u pećini čitavog života. Bili su okovani oko vrata i bedara, što ih je onesposobljavalo da se pokrenu s mjesta. Horizont, vidokrug im je bio sužen. Sve što su mogli vidjeti oko sebe je bila pećina i zidovi pećine. 

I onda kada su uspjeli da se oslobode okova, oni su ostajali u pećini. Nisu izlazili, niti su mogli da shvate šta ih je to vezivalo da ostanu u pećini.  Iza njih se nalazio zid, a malo dalje vatra. Između zida i vatre prolazili su ljudi koji su nosili razne predmete. 

Zahvaljujući vatri,  sijenke predmeta su se projektovale na zid, poput filma. Svo vrijeme su posmatrali slike koje su bile lažna realnost. Nisu mogli znati da je lažna, jer to je bila jedina “realnost” kojoj su svjedočili još od vremena kada su bili djeca.​ S obzirom da su iste slike posmatrali od rođenja, nisu imali potrebu da istražuju dalje, niti im je išta budilo radoznalost. Iako je to bila varljiva i vještačka stvarnost. Ove sijenke su ih odvojile od istine i želje i volje da tragaju za istinom. Međutim, jedan od njih se usudio da se okrene i pogleda mimo ovih slika, izvan pećine, gdje je bila svjetlost dana. U početku se osjećao zbunjeno i sve mu je smetalo, pogotovo svijetlo van pećine od kojeg su ga pekle oči. Nenaviknut na pravu vanjsku svjetlost, doživljavao ju je kao neprijatnu i bolnu. Onda je počeo da osjeća nepovjerenje i sumnju: da li su sijenke jedino što je postojalo na ovom svijetu, kada to očigledno nije istina? Svaki put kad bi krenuo naprijed, njegove sumnje su ga vukle nazad da se vrati sijenkama.
​Ipak, uz strpljenje i trud, nastavio je dalje. Malo po malo, navikavao se na ono što je sada izgledalo tako nepoznato, i u početku bolno. Ali, kada se vratio da svojim prijateljima saopšti vijest, primili su je sa ismijavanjem. 

Prezir, nepovjerenje i neznanje je ono čime su ga dočekali ovih pećinski ljudi, kojima je i sam nekada pripadao. Oni su birali da radije ostanu u mraku, čak i kada su se oslobodili okova i dobili slobodu kretanja.

Primjena mita na stvarni život

Vizija koju nam nudi mit o pećini često prelazi u stvarnost. Prihvatili smo mnoge “ istine” kao naše sopstvene, a da se ne zaustavljamo i ne zapitamo kakav je svijet zaista, da li smo slijepi pred pravim istinama? 
Na primjer, ukoliko ste usvojili mišljenje da su greške neuspjeh, veoma brzo ćete padati u razočarenja i napuštati započete projekte. Ako ne dopustimo da na nas utiče ova ideju, podstaći ćemo našu radoznalost i na greška nećemo posmatrati kao na “katastrofe” koje stvaraju negativnost. Ova promjena perspektive će otjerati strah i omogućiti nam da učimo kada se neuspjeh dogodi.

Napuštanje pećine je težak proces
Čovjek u mitu koji odluči da se oslobodi lanaca koji ga onesposobljavaju ne donosi laku odluku. Ova odluka neće biti ispoštovana od strane mnogih i biće posmatrana kao pobuna. Kada donese ovakvu odluku, čovjek će se naći na usamljenom putovanju, moraće da prođe mnoge barijere. Mučiće ga sumnje, i biće vremena kada neće znati šta je stvarno, a šta ne. Moraće iskorijeniti vjerovanja koja su ga pratila cijelog života. I sve ideje koje su osnova njegovih vjerovana. Ali kako napreduje ka izlasku iz "pećininskog mraka" na svjetlo dana, počinje da uviđa kako ono u šta je vjerovao do tada nije istina. Šta može uraditi sada? Mora pokušati da ubijedi one koji su mu se podrugivali da je sloboda kojoj treba da teže, ukoliko odluče da se oslobode od “udobnosti” i “komfora” na koji su navikli.

NEZNANJE NIJE REALNOST
Mit o pećini je metafora za neznanje o stvarnosti (nazgled “udobnoj”) koje postaje neudobnost kada postanete svjesni njenog postojanja. Suočeni sa mogućnošću da postoje i neke druge “verzije” svijeta, priča govori o tome kako nas naša lijenost, inertnost, nezainteresovanost i strah od izlaska iz zone komfora onemogućava da izađemo iz iste, i da se čak suprotstavljamo “novim verzijama”, jer se one posmatraju kao prijetnja utvrđenom redu. Taj svijet i te istine kojih ne želimo da se oslobodimo je “svijet sijenki” iz ovog mita. Mnogi se ne mogu osloboditi “svijeta sijenki” zbog okolnosti i uslova. Ali ono što treba uraditi je osvijestiti te sijenke, biti ih svjestan, znati da su one tamo - i da nisu jedina realnost.

Kako raste radoznalost, sumnje i kako um postavalja pitanja, postajemo manje slijepi, a to sljepilo često čini da mislimo kako je naš život teži nego što stvarno jeste, što nas onemogućava da ga mijenjamo. Promijenite, zapravo proširite svoju percepciju - i počeli ste da mijenjate svoju realnost.

Napomena:
Mit o pećini je Platonova alegorija predstavljena u dijalogu "Država".
​