Mnogi bi svoje skupocjene stvari zamijenili za srodnu dušu

Kao dijete sam čitala priču o tome kako je jedan dječak zamijenio svoju novu igračku, tj. auto za krijesnicu (svica, odnosno svijetleću bubu). Stavio ju je u kutiju šibica i donio kući kao blago.

A kada su ga pitali: "kako si mogao zamijeniti novu igračku za bubu?", odgovorio je: "ona je ipak živa i blistava". I bilo mi je jako žao ovog dječaka, jer sam tada mislila da je, modernim jezikom rečeno, “poludio”. Njegov argument o tome da je krijesnica “živa i da blista” mi se činio smiješnim. 

Tada nisam znala da je život odraslih jedna velika razmjena gdje se vrijeme mijenja za novac, lični život za karijeru, a novac za sapun. Kako su nam se olako nametale tuđe vrijednosti, a mi smo vjerovali da je mlijeko u prahu bolje od kravljeg, a hrenovka ukusnija od sendviča, da je bračni ugovor pouzdaniji od vjenčanja i mnogo šta drugo. Zamjenili smo rukolu za šampinjone, piknike za bifee, čitanje knjiga za kupovinu, razgovore za pregovore. Danas, umjesto prijatelja, imamo partnere, umjesto voljenih imamo dečke, a umjesto sreće imamo besciljno "zujanje". Prestali smo plakati u filmovima i pjevati pjesme za stolom. Razgovarati iskreno iz srca i sanjati. Postali smo rezervisani i zatvoreni u sebe. Savladavamo golf, jahanje i umjetnost jedrenja jahti. Pušimo nargile i cigare, nazivamo se gospodom i uvjeravamo jedni druge da je život dobar.
Jednom sam dobila nalog da napišem članak o specijalnim uređajima za pušenje cigara. Otišla sam u jednu VIP radnju, koja je više ličila na muzej nego na prodavnicu. Ispod staklenih vitrina, srebra i nerđajućeg čelikom blistali su čudni predmeti, slični instrumentima za mučenje u Srednjem Vijeku. I imena su im odgovarala: giljotina, humidor. Ovi "alati" su dizajnirani da graciozno "amputiraju glavu" - cigare.
Sjećam se da sam dugo i pažljivo gledala sve ove besmislene stvari na kojima su ljudi radili. A onda sam dugo i pažljivo slušala prodavce, koji su mi sasvim ozbiljno rekli da osoba koja poštuje sebe ne može bez ovih "giljotina" i "humidora" za cigare. Prije nego što sam napisala narudžbu, trudila sam se da shvatim i prepoznam potrebu za tim malim stvarima u ovom našem velikom životu. Strašno me zanimalo ko sve ovo kupuje? Mora se reći da svaka ta sitnica košta više nego što prosječni građanin može da priušti. A onda sam jednog dana gledala emisiju o bivšem idolu, bivšem voditelju, bivšem zgodnom muškarcu. Prikazivali su mu njegovu kuću, koja bolno podsjeća na tu istu radnju sa nepotrebnim suvenirima. Vlasnik te kuće je giljotinom stručno "odsjekao glavu" kubanskoj cigari, značajnog pogleda sjeo u stolicu, stavio noge na sto i zapalio cigaretu. Ne sjećam se šta je rekao, nije ni bilo važno. 

Kamera je preletjela preko kolekcije oružja koje je bio sakupio, zatim preko fotografija poznatih ličnosti na koje je bio ponosan i kroz ogromnu kuću u kojoj se nikada nisu čuli dečiji glasovi. Novinar je govorio nešto o slavi, prosperitetu i veličini. I vidjela sam starost i samoću okruženu starinskim posuđem, što je samo pojačavalo utisak starosti i usamljenosti u cijelom prostoru i u životu tog čovjeka. A ti isti humidori su služili kao simboli beskorisnosti u životu koji tako brzo prolazi...I sjetila sam se onog dječaka iz mog djetinjstva koji je napravio pravi izbor zamijenivši beskorisni plastični auto za živu užarenu krijesnicu. Jednog dana sam vidjela bilbord: “Tražim srodnu dušu” i broj telefona. I gledajući kako pored mene prolaze strani automobili, odjednom sam shvatila da bi mnogi ljudi svoje prave i skupocjene automobile zamijenili za srodnu dušu, kao onaj dječak iz mog djetinjstva, što je zamijenio plastični auto za krijesnicu.

(Autorka: Elena Rog)