Mudri postajemo s neuspjesima, a ne sa vremenom

​Nije vrijeme to koje čini da shvatimo da šta je istinska i prava mudrost i kako se do nje stiže. Već životne muke i bol koja preokreću naš svijet i rastavljaju nam život na komade.

Bitke koje nas ostavljaju povrijeđenima su najbolji način da shvatite da u životu postoji puno razloga za patnju.

Bol je poput ceste pune suhog i uvelog lišća koje ostaje izgaženo nakon prolaznika, ali mi se moramo obnavljati kao i lišće nakon jeseni. 
Kada se nebo naoblači, samo mudar um može cijeniti njegovu ljepotu. A kiša je poput suza , ima moć očistiti sve i pomoći nam da jasno sagledamo ono što nas okružuje.
​
Kiša pada jer oblaci ne mogu podnijeti težinu, suze padaju jer srce ne može podnijeti bol.

​Mudrost koja nije prolazila godinama
Godine nam daju perspektivu o izgubljenim bitkama. Vrijeme nam nabaci taj prtljag,  što nas tjera na razmišljanje o sebi i svojim ranama.

Kada puno propatite shvatite da je sve uistinu lijepo, sve je relativno i sve je novo. Trenutak kada se počnete mijenjati podudara se sa onim trenutkom kada sebe prihvatite takvi kakvi jeste.
Nije potrebno doseći duboku starost da bismo shvatili da naše znanje može nadići filtar uma. Unutar "palate mudrosti" nalazi se mjesto emocionalnog uvida, oaza učenja i raj zrelosti.

Emocionalna zrelost nije poput tjelesne zrelosti. Naše se tijelo s godinama neizbježno razvija. Starimo i boramo se, to ne možemo izbjeći. Ne možemo tvrditi da godine sa sobom nose i paralelni psihološki razvoj, iako on može imati veze sa godinama.

Postoje stotine priručnika koji nas uče razvijati vještine koje nam i nisu potrebne u životu, no nema pruručnika koji nam pomažu u upravljanju sobom. Niko nam ne govori kako moramo emocionalno rasti, već to učimo kroz pokušaje i pogreške (to jest padanjem i ustajanjem).

Nelagodan život nas uči da putujemo najkompliciranijim cestama koje postoje, tj. putevima sebe. Na tom putu upoznajemo sebe, sopstvena srca i osjećanja.
Da, bol nam pomaže da razvijemo svoju emocionalnu inteligenciju , prihvatimo ono što dolazi, i gledamo iznutra bez straha, namignujući svim onim kompliciranim situacijama zbog kojih smo nekada posustali i pali.
​
Ponekad nas nestalnost onoga što nam je bitno pogodi jako i naš dvorac se raspada, ali svejedno imamo čitavo životno putovanje pored onog dijela nas koji je stradao ili koji pati. Zbog toga se moramo pobrinuti za to ...
Kao što mnogi od nas znaju, patnja nije put o kojem možemo naučiti i koji možemo spoznati kroz knjige, ona je korak prema slobodi i hrabrosti koje je iskovalo hrabro srce.