Najjača na svijetu je otporna duša

Ono što je najtvrđe i najjače na svijetu nisu ni čelik ni dijamant. To je otporna duša koja stanuje ispod vašeg srca, koja je znala koristiti zlatnu nit da zašije rane koje joj je život priređivao. Ovi ni u kom slučaju nije savršen sastojak za našu sreću, ali jeste nada koja nas poziva da nastavimo i da se borimo.

​Možda ste odlučili raditi na svojoj otpornosti. Možda će vas okolnosti prisiliti na to. Ali ako pogledamo oko sebe, možemo vidjeti da se otpornost ne postiže uvijek sa istom efikasnošću. Ne uspijevaju se svi nositi sa stresom i osobnim poteškoćama. Svi nosimo svoj teret sa sobom, kupajući se u moru nepravde i poniženja. I ne znaju se svi uvijek sigurno vratiti na obalu.

"Beskorisno je vraćati se onome što je gotovo i više ne postoji."
(Frédéric Chopin)

Živimo u društvu koje koristi etikete za sve: inteligentni ste, nespretni, ludi, heroj ili kukavica. Ovaj je slab, a drugi je jak. Potreba da se sve i svako etiketira, i to ponekad ekstremno, baca nas s vremena na vrijeme u očaj. Prestajemo vjerovati u svoj vlastiti potencijal i povlačimo se jer nam ovu "naljepnicu" lijepe na čelo", iako ništa od toga ne mora biti naša istinska osobina.

Sa svojom tugom, suzama i očajem ostajemo sami. Onda nije samo dovoljno da se sjetite da je moguće prakticirati otpornost, jer je vrlo teško biti otporna duša kada smo sami. Treba nam i nečije povjerenje i saosjećanje. Neko ko će nam omogućiti da ponovno procvjetamo i postanemo jači, slobodniji, ljepši. I otporniji. Ovdje ne govorimo o tome da vam konstantno treba neko na koga ćete se oslanjati kako biste ojačali svoju otpornost, ali svi smo ljudi, svima nam je ipak potrebna nečija toplina.

Zašto su neki ljudi otporniji od drugih
Razlog zašto su neki ljudi otporniji od drugih je sposobnost njihovog mozga da se nosi sa stresom. Stoga postoji biološki faktor koji neuroznanstvenici takođe proučavaju. Postoji mnogo publikacija koje nam pomažu u boljem razumijevanju fascinantnog i složenog procesa koji čini mozak elastičnim i otpornim.
Sljedeći temeljni elementi određuju da li smo više ili manje otporni:

• Genetski faktori su presudni. Anksioznost ili nemogućnost nošenja sa poteškoćama ostavljaju emocionalne ožiljke. Oni su zabilježeni epigenetički i prenose se na buduće generacije.
• Obrazovanje. Djetinjstvo koje karakterizira stalna naklonost i pažnja, u kojem roditelji uvijek djeluju s namjerom pružanja podršku i smjernice, optimalni je uvjet da djetetov središnji živčani sistem dostigne zrelost. Suprotno tome, djetinjstvo u traumatičnim uvjetima čini odrasle manje otpornima i sklonima stresu.
• Hormoni i neurotransmiteri. Ljudi koji se konstantno bore da prevladaju probleme imaju tendenciju da imaju nižu razinom određenih hormona i neurotransmitera, poput endorfina i oksitocina. Ograničena interakcija limbičkog sistema sa drugim regijama mozga uzrokuje da se ovi pojedinci osjećaju trajno bespomoćno. To ih uranja u emocionalni haos i povećava individualni rizik od anksioznih poremećaja i depresije.

Ukratko, ova tri faktora mogu nas učiniti ranjivijima i otpornijima: ili smo sami slabi, poput ptice koja hoda na dvije noge, zaboravljajući da ima krila za let, i posmatra svijet kao opasno mjesto. Ili letimo. Unatoč opasnosti.

Uporna duša zna da se ne vrijedi boriti sa svijetom
Mnogi od nas provode život ljuti na svijet. Osjećamo zgražavanje zbog praznine i nedostataka koji su postojali tkom odrastanja u porodici ili obrazovanju. Osjećamo mržnju prema osobi koja nas je povrijedila, napustila i rekla: „Ne volim te više.“   A isto tako i prema osobi koja je rekla da nas voli jer sigurno znamo da nas je lagala. Mrzimo složenu i konkurentnu stvarnost. A ponekad čak mrzimo i sam život.

"Ako ne možemo promijeniti situaciju, moramo početi da mijenjamo sebe."
(Viktor Frankl)

Usredotočujemo svoj pogled i svoju energiju na vanjski svijet, poput nekoga ko iznova udara u boks vreću dok ne postane potpuno iscrpljen i na kraju svojih snaga. Vjerovali ili ne, otporna duša nije zlatni oklop koji možemo obući, koji bi nas učinio hrabrijima i koji bi učinio da svi vanjski demoni nestanu. I nema smisla obući neprobojni oklop ako se ne pobrinemo za ozlijeđenu osobu iznutra.
​
Najjači oklop je naše srce i naša otporna duša koja raste kako  njegujemo samoprihvaćanje, samopoštovanje i nadu. Čak i ako to ne želimo priznati, postoje borbe koje je najbolje izgubiti. Jer ako prošlost smjestimo u "ladicu sa starim kalendarima", dalje od dohvata, možemo živjeti u sadašnjosti i ići u susret novim snovima.

Malo po malo, iz dana u dan, iz ovih snova izrastaju novi projekti. Upoznajemo nove ljude i naša su jedra nabujala vjetrom promjene. I konačno, doći će trenutak kada ćemo bez straha i bijesa moći razmišljati o prošlosti. Osjećaj mira širiće se u nama jer smo konačno dopustili sebi ono što toliko zaslužujemo: biti sretni .