Naučena bespomoćnost: kamen koji vuče na dno

Naučena bespomoćnost je relativno novi koncept u psihologiji. Međutim, zbog svoje važnosti i povezanosti sa poremećajima poput depresije, sve više ćete čuti da se citira.

No, šta je naučena bespomoćnost? To je proces učenja tokom kojeg osoba sebe uvjerava da nema sredstava za ličnu odbranu. Onaj kome upravlja naučena bespomoćnost smatra da nema neophodne alate da djeluje kompetentno.

Upravo smo krenuli od "obrane" do "biti kompetentan", iako to dvoje nije isto. Zapravo, možemo sposobnost odbrane možemo razumjeti kao jednu od mnogih uočenih kompetencija koje imamo na raspolaganju. Ali zašto spominjemo odbranu? Zato što je to kontekst u kojem se najbolje proučava naučena bespomoćnost.

Da vidimo kako su započela istraživanja u ovoj oblasti. Bruce Overmier i Martin Seligman su bili prvi  opisali ovaj koncept. Njihova istraživanja su bila usredotočena na odnos između klasičnog uvjetovanja i odbojnog kondicioniranja. Kroz svoje eksperimente, shvatili su da psi ne mogu naučiti jednostavan odgovor (reakciju) kada je u pitanju izbjegavanje nakon određenog stanja. A to stanje nije bilo ništa drugo do izlaganje električnim šokovima koje nisu mogli izbjeći.
Tako su u prvoj fazi eksperimenta psi doznali da nemaju kontrolu nad električnim pražnjenjem, pa su svoju pažnju usmjerili na druge elemente: zašto bi pokušavali pobjeći ako su već znali da to ne mogu učiniti?  U jednoj od svojih najpoznatijih priča, Jorge Bucay prihvaća istu ideju: kako prošlo znanje utječe na naše sadašnje i buduće ponašanje.

"Kritikovao si sebe godinama i shvatio da to ne funkcioniše. Pokušaj dati sebi potvrdu i priznanje za dobre osobine, pa vidi da li će se išta promijeniti u tvom životu."
(Louise. L. Hay)

Naučena bespomoćnost kod ljudi
​Naučena bespomoćnost ima prednost - s gledišta istraživača - u tome što se može relativno lako inkorporirati u eksperimentima koji su etički opravdani. To je omogućilo znanstvenicima iz cijelog svijeta da proučavaju ovaj fenomen u kontroliranom kontekstu.

Tako danas, kada dvjema skupinama subjekata damo spisak slova kako bi oblikovali smislene riječi, oni će nastupiti vrlo različito. Ako je jedna skupina ranije imala isti zadatak i nije mogla riješiti popis zbog poteškoća, oni će biti pod uticajem prethodnog iskustva.
U ovom slučaju, nema električnog šoka, nema averzivnog podsticaja, ali mi i dalje vidimo kako nam prethodna iskustva mogu oduzeti sposobnost rješavanja problema u budućim izazovima sa kojima bismo se mogli suočiti. Vratimo se našem primjeru. Ono što se dešava je: ljudi koji su proveli pola sata pokušavajući izgraditi riječ sa datog spiska slova saznaju da se suočavaju sa izazovom koji ne mogu podnijeti. Zatim počinju štedjeti sredstva za ulaganje u kasnije zadatke.

Dakle, u ovom stanju minimalnog ulaganja resursa, oni se takođe neće moći nositi ni sa lako rješivim spiskom. Zapravo, oni neko vrijeme nisu u stanju kretati se naprijed, u poziciji su bespomoćnosti. Baš kao i psi koji nisu pokušali pobjeći od električnih šokova.
​S druge strane, pokušavamo vidjeti kako možemo pomoći grupi da se oslobodi položaja bespomoćnosti. No, kako? Možemo im, na primjer, reći da je težina vježbe smanjena. Takođe im možemo reći da smo vidjeli da druge grupe sporo pronalaze nove riječi. Iz tog povoljnijeg položaja oni će pokušati povratiti kontrolu.

Naučena bespomoćnost povezana sa depresijom
Unatoč svim razlikama, u mnogim slučajevima depresije događa se dešava nešto slično. Dobar primjer: osoba je prestala tražiti posao nakon mjeseci iza zatvorenih vrata. Početni pokušaji nisu uspjeli, ona diže ruke od daljeg traganja.

Druga osoba je prestala izlaziti sa prijateljima nakon nekoliko negativnih iskustava u društvenom kontekstu. Zaustavila se, odustala, jer je vidjela da ne može promijeniti situaciju. Shvatila je da njen rad ne donosi plodove ni nagrade, i da je isto što i zastoj i besposlenost.

Ovakvo iskustvo je naškodilo njenom samopoimanju. Budući da dotična osoba vidi da je ono što joj se događa gotovo uvijek isto, konačno se uvjerava da njena neučinkovitost ima neke veze s nekom od njenih (unutarnjih ili urođenih) osobina: nedostatak inteligencije, nedostatak privlačnosti, nedostatak vrijednosti. Zatim, osim što ne preduzima nikakvu akciju za promjenu situacije, počinje se osjećati jako loše. Drugim riječima, čak je i njeno samopoštovanje počelo patiti.

Od tog trenutka osoba više ne traži rješenja, niti resurse. Ona se ne osjeća raspoloženo da učini bilo što. Osjeća da je težina koju nosi prevelika i da se njeno svjetlo gasi. Ona osjeća da postoji samo jedan izlaz, naime prihvatiti stanje takvo kakvo jeste, bez pokušaja da mijenja išta. Problem je u tome što to vodi do unutarnjeg dijaloga koji je sve više vuče prema dnu.

Kao što možemo vidjeti, naučena bespomoćnost nije ono što čini da padamo, ili što nas lišava slobode. Ne, to je otrov koji napada naš mentalni temelj, uzrokujući njegov kolaps i potop. Upravo zbog složenosti čimbenika i konkretnog djelovanja svake pogođene osobe, savjetujemo da potražite pomoć specijaliste ako sumnjate na depresiju koja nastaje kao posljedica naučene bespomoćnosti.