Naučite se čekanju i strpljenju, jer je sam život jedno dugo čekanje

Živimo u vremenu kada mnogi ljudi više nisu u stanju da percipiraju i čuju svoj najinstinktivniji dio, onaj koji ih povezuje sa njihovom dušom, njihovim tijelom, cijelim svijetom.

Kao da to više ne osjećaju, ali ono još uvijek postoji u njima, samo je skriveno ispod hiljadu slojeva informacija, strahova, pravila...Možemo ga, međutim, natjerati da ponovo ispliva na površinu i dati mu novu snagu da ponovo zaživi.

Došli smo do tačke u kojoj da bismo shvatili da smo bolesni moramo izmjeriti svoju tjelesnu temperaturu i rezultat ovog mjerenja može u potpunosti promijeniti naša osjećanja: ako se ne osjećamo dobro i nema temperature, onda nema opravdanja da se osjećamo bolesno, prebolimo to i nastavimo sa danom kao da se ništa nije dogodilo; no ako termometar pokazuje višu temperaturu od normalne onda je naša nelagoda opravdana i moramo se odmarati kakao se ne bismo osjećali loše.
Potrebna su nam objektivna mjerenja stvarnosti koja nas na ovaj ili onaj način mogu voditi na našem životnom putu. Ako je ovo objektivno čitanje stvarnosti korisno u nekim slučajevima, u mnogim drugim nas dovodi do gubitka kontakta sa samim sobom: ne možemo uvijek povjeriti život "alatima" izvan nas, vrlo često moramo preuzeti odgovornost odlučivanja u skladu sa svojim osjećajima.

Svako od nas u sebi ima moćnog i veoma važnog instinktivnog vodiča. To nije samo onaj divlji instinktivni dio, onaj koji pripada životinji, onaj koji navodi majku mačku da traži sklonište kada treba da se omaci. To je i onaj instinktivni dio koji je svjesniji, kojeg životinje nemaju jer im ne treba.
Da se vratimo na primjer visoke temperature. Ako se danas ne osjećamo dobro i ne oslanjamo se na termometar, pokušavamo osjetiti svoje tijelo i poruke koje nam ono želi poslati. Dopuštamo da nas ponese umor i trudimo se da ga ne ugušimo: šta on želi da nam saopšti? Sve ima veze sa sposobnošću da se iskusi čekanje i sa današnjom suprotnom tendencijom da se sve radi na brzinu. Mjerenje termometrom, osim što nam daje objektivno očitavanje stvarnosti, to čini odmah, poništava čekanje i sve ono što ono sa sobom nosi (razmišljanje, uznemirenost, preispitivanje.

Da li ste primijetili - kako nam je svima postalo zamorno živjeti u čekanju ovih dana? Umjesto da uronimo u njega opušteno i sa radoznalošću za novim otkrićima, mi se želimo otarasaiti svakog čekanja jer više ne znamo kako da ga živimo, ne možemo više uživati u sadašnjosti, postali smo vrlo nestrpljivi. Koliko stvari nam nedostaje, koliko čuda ne možemo da vidimo, koliko vremena smo izgubili pokušavajući da dođemo do nekakve sigurnosti, da ne moramo da se suočavamo sa neizvjesnošću.
Da bismo čuli svoju i tuđu dušu, korisno je pokušati doživjeti čekanje na više načina: to je teška, ali lijepa igra i vježbanjem ćete je osjetiti i više nećete moći bez nje. I vidjećete da će se u vama malo po malo otvarati osjećaji koje nikada niste iskusili.

​Evo nekoliko vježbi koje možete uraditi da probudite svoja osjećanja:
1. Ako se ne osjećate dobro, nemojte odmah donositi dijagnoze na svoju ruku, slušajte svoje tijelo bez traženja i davanja definicija, dopustite da do vas dođe ta poruka koju vam neki simptom šalje.
2. Trudnoća je period čekanja: u trudnoći ništa nije moguće na brzinu. Ovo je divna prilika da se vratite sebi. Uživajte u onih nekoliko dana čekanja prije nego uradite konačni test na trudnoću, osjetite svoje tijelo, poruke koje vaša duša želi da vam prenese. Tajnu bebinog pola čuvajte u srcu, nije toliko važno znati je prije nego se rodi, čekajte da vam se to samo otkrije. Pokušajte ovih 9 mjeseci proživjeti prirodno i ako vas anksioznost ili uznemirenost okružuju, shvatite ih kao signale, kao poruke koje vas vode da promijenite stvari.
3. Čuvajte svoje tajne i tajne drugih ljudi: čuvati ih u sebi je način da ih poštujete i živite mudro u trenutku.
4. Život se može definisati kao dugo čekanje: da li je bolje provesti ga u brzini ili uživati u njemu polako, uz hiljadu čuda koje nam može donijeti?