Vlasništvo je postalo opsesija kapitalizma. Ljudi misle da suština onoga ko jesu zavisi od onoga što posjeduju. Ovdje se kao dobar primjer može uzeti "vlasništvo" nad partnerom , umjesto da se razmišlja: biti u "romantičnom odnosu" sa nekim.
Govorimo o "vlasništvu" nad poslom, a ne o tome da je osoba radnik negdje. Stvarnost je da niko ništa i nikoga ne posjeduje.
Drugim riječima, ne postoji posjedovanje predmeta. Ipak, postoje ljudi koji ne samo da nisu svjesni ove istine, već žele posjedovati druge ljude. Ovo je čest slučaj u partnerskim odnosima .
Niko ne posjeduje ništa Dobar dio riječi i obećanja na početku odnosa temelji se na ovoj logici: "Ja ću biti tvoj/tvoja zauvijek", "Ono što imamo je vječno", itd. Ponekad, tokom vremena, odnos se jednostavno razvija i par uči uspostaviti ravnotežu između individualnog i zajedničkog prostora. No, mnogi ne mogu odustati od ideje da "imaju" drugu osobu ili vjeruju da je posjeduju. Budući da partnerski odnosi najčešće podrazumijevaju nešto poput "pakta ekskluzivnosti" između dva člana, neki idu korak dalje i nadaju se ili zahtijevaju da se druga osoba ponaša kao da je "posjedovani predmet". Naime, osoba vjeruje da je vlasnik svog partnera i gube granicu koja razdvaja ljubav od iskorištavanja druge osobe. Ne možete izgubiti ono što nikada niste imali Uspostavljanje romantičnog odnosa sa drugom osobom ne znači da jedna osoba ima ili posjeduje drugu osobu. Zato se ne može reći da osoba "gubi" drugu kada se veza završi. Ono što se osjeća kao romantični "gubitak" završava se evolucijom unutar procesa. Osjećaji nisu nešto fiksno u ljudskim bićima. Upravo suprotno, naše emocije i osjećanja, naše potrebe, očekivanja i sve što oblikuje naš unutarnji svijet je u stalnom pokretu. Imamo temperament i karakter koji je više ili manje konstantan, ali naša percepcija predmeta ljubavi ili želje relativno je nestabilna. Ovo se događa čak i u najdužim i intenzivnim ljubavima. Ne volimo istu osobu na isti način u svakoj tački našeg postojanja i odnosa sa njom. Ponekad je volimo više, ponekad i manje. Ponekad je uopće ne volimo, a onda se iznenada ljubav počinje javljati - da, sve se to može dogoditi sa istom osobom.
Ako ne možemo reći da ni sami sebe ne posjedujemo u potpunosti, kako možemo pomisliti da posjedujemo drugu osobu? Ako ovo mislimo i činimo, to je zato što smo zarobljeni u fantaziju vlastitog ega koji nas sprječava da razlikujemo ono što je naše od onoga što je neko drugi. Vjerujemo da je to ista stvar.
Zato osjećamo "gubitak" kada se suočimo sa raskidom, kao da "više nemamo" nešto što je prije "pripadalo nama". Ne zanemarimo činjenicu da su se osjećanja i motivacija koje su nekoć dovele do intimnosti, koje sada zahtijevaju udaljenost očigledno promijenila. Jedina praznina koju jedno ljudsko biće ostavlja u životu drugog jeste nada da će uvijek biti tamo. Ono što je stvarno izgubljeno je podrška te nade, ali ne i druga osoba, jer niko ne posjeduje nikoga. Stoga, kada se suočimo sa stanjem kraja, raskida, ili "raspada", umjesto da mislimo da doživljavamo gubitak, treba gledati na to kao proces unutarnje prilagodbe na stanje i život bez te osoba (ili predmeta) koji smo mislili da posjedujemo.
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|